S ovakvim nevjerojatnim širenjem discipline menadžmenta raslo je i razumijevanje o tome što menadžment uistinu jeste. Kada sam počeo proučavati menadžment, tijekom i odmah po završetku Drugog svjetskog rata, menadžere smo definirali kao "osobe odgovorne za rad podređenih". Drugim riječima, menadžer je bio šef, a menadžment je bio položaj i moć. Ovakvu definiciju mnogi i danas vjerojatno imaju na umu kada govore o "menadžerima" i "menadžmentu".

Pa ipak, do ranih pedesetih godina 20. stoljeća definicija menadžera se promijenila pretvorivši menadžera u "osobu odgovornu za uspješnost i performanse djelatnika". Danas znamo da je i to preuska definicija te da bi mnogo ispravnije bilo reći da je menadžer "osoba odgovorna za implementaciju i performanse znanja".

Navedena promjena naglašava činjenicu da sada znanje smatramo ključnim resursom, a da su zemlja, rad i kapital važni uglavnom u smislu ograničenja; bez njih čak ni znanje ne može biti produktivno; bez njih se ni menadžment ne može izvoditi. Međutim, tamo gdje postoji učinkoviti menadžment, tj. primjena znanja na znanje, uvijek je moguće doći do drugih resursa!

Stoga zaključujem kako je znanje postalo ključnim resursom, a ne samo jednim od mnogih. Upravo je ta činjenica naše društvo učinila "postkapitalističkim" mijenjajući – i to iz temelja – strukturu društva i stvarajući novu društvenu i gospodarsku dinamiku.


Od znanja do mudrosti

U osnovi triju faza pomaka prema društvu znanja – Industrijskoj revoluciji, Revoluciji produktivnosti i Revoluciji menadžmenta – nalazi se fundamentalna promjena u smislu i značenju znanja. Pomakli smo se od znanja u jednini do znanja u množini.

Tradicionalno znanje bilo je općenito. Ono što danas smatramo znanjem neizostavno se odnosi na usko specijalizirano znanje. Nikad ranije nismo govorili o "čovjeku znanja" već smo govorili o "obrazovanoj osobi", a obrazovane su osobe bile uglavnom ne-specijalisti. Dovoljno su znali da govore ili pišu o mnogo čemu te da se razumiju u mnoge stvari. No, nisu znali dovoljno da rade išta od toga. Stara izreka dobro kaže: "Obrazovani čovjek odlično je društvo za večerom i ne tako dobro na pustom otoku gdje vam treba netko tko će znati nešto uraditi". No, na današnjim sveučilištima tradicionalna "obrazovana osoba" uopće se ne smatra "obrazovanom". Na takve se ljude gleda svisoka kao na diletante.

Glavni junak knjige Marka Twaina iz 1889. godine Yankee na dvoru kralja Arthura nije bio obrazovan. Nije znao ni grčki ni latinski, vjerojatno nikada nije čitao Shakespearea niti je dobro poznavao Bibliju. No, bio je upućen u tajne mehanike, proizvodnju električne struje i sastavljanje telefona.

Svrha znanja prema Sokratu, kao što je ranije spomenuto, ogleda se u samospoznaji i osobnom razvoju, dakle, u nutarnjim postignućima. S druge strane njegov je kritičar Protagora tvrdio kako se svrha znanja ogleda u tome "što reći" i "kako to reći". Rečeno današnjim rječnikom, radilo se zapravo o "imidžu". Dakle, Protagorin koncept znanja dominirao je zapadnjačkom kulturom i definirao znanje više od dvije tisuće godina.