Srednjovjekovni trivium, obrazovni sustav koji i danas čini osnovu "liberalnog obrazovanja", sastojao se od gramatike, logike i retorike – alata potrebnih da odlučite "što reći" i "kako to reći". Dakle, ne radi se o alatima za odlučivanje što činiti i kako to činiti. Zen koncept znanja i konfucijanski koncept znanja – dva koncepta koji su dominirali istočnjačkim učenjem i istočnjačkom kulturom tisućama godina – nisu bili drukčiji. Prvi je naglašavao samospoznaju; drugi – kao i srednjovjekovni trivium – kineske ekvivalente gramatike, logike i retorike.

Znanje koje danas smatramo znanjem dokazuje se u djelima. Ono što danas smatramo znanjem jesu informacije učinkovite na djelu i usmjerene prema rezultatima. Ti se rezultati vide izvan osobe – u društvu i gospodarstvu ili napretku u samome znanju.

Da bi se išta postiglo, takvo znanje mora biti usko specijalizirano pa u tome pronalazimo prave razloge zašto je tradicija – još od drevnih kultura pa sve do današnjeg "liberalnog obrazovanja" – takvo znanje smještala u domenu techne ili zanata. Takvo se znanju nije moglo podučavati niti ga se moglo naučiti niti je podrazumijevalo ikakve opće principe. Jednostavno rečeno, bilo je specifično i specijalizirano – važno je bilo iskustvo, a ne učenje, naukovanje ili školovanje. No, danas ta specijalizirana znanja ne smatramo "zanatima" već  "disciplinama". U tome se očituje velika promjena u intelektualnoj povijesti.

Disciplina pretvara "zanat" u metodologiju – kao što su inženjerstvo, znanstvena metoda, kvantitativna metoda ili liječnička diferencijalna dijagnoza. Svaka od tih metodologija pretvara ad hoc iskustvo u nekakav sustav. Svaka od njih pretvara anegdotu u informaciju i vještinu u nešto što se može podučavati i naučiti.

Pomak od jedne vrste znánja do druge vrste znânja je znanju moć da stvori novo društvo. Međutim, to novo društvo morati će se izgraditi na osnovi specijaliziranog znanja i specijaliziranih radnika znanjem. To je ono što njima daje moć. U skladu s time nameće se i osnovno pitanje – o vrijednostima, viziji, vjerovanjima i svemu onome što sprječava raspad društva dajući smisao našim životima. Nameće se jedno veliko – i novo – pitanje: čime ćemo definirati obrazovanu osobu u društvu znanja?