Ključni dokument ovog dramatičnog  prijelaza s vještine na tehnologiju je Encyclopédie, jedna od najznačajnijih knjiga u povijesti koju su  između 1751. i 1772. priredili Denis Diderot (1713.-1784.) i Jean d'Alembert (1717.-1783.). Ovo je slavno djelo pokušaj organiziranog i sustavnog objedinjavanja znanja o svim obrtima i to na takav način da naučnik može postati "tehnolog". Nije nikakva slučajnost što članke koji opisuju pojedine zanate, poput predenja ili tkanja, nisu napisali obrtnici već "informacijski stručnjaci": osobe educirane da budu analitičari, matematičari, logičari; čak su i sam Voltaire i Rousseau sudjelovali u njenom stvaranju. Encyclopédie je počivala na tezi da se učinkovitost u materijalnom svijetu – u području alata, procesa i proizvoda – postižu sustavnom analizom te sustavnom i svrhovitom primjenom znanja.

No, Encyclopédie je također zagovarala i stav da načela koja potiču učinkovitost u jednom  obrtu ne vode nužno do učinkovitosti i u svakom drugom. To se, međutim, nikako nije svidjelo tradicionalnim učenjacima i tradicionalnim obrtnicima.

Cilj tehničkih škola 18. stoljeća nije se ogledao u stvaranje novog znanja; a to nije bio cilj ni Encyclopédie. Nitko od njih nije ni spominjao primjenu znanosti na alate, procese i proizvode, to jest, na tehnologiju. Ova je ideja morala čekati na ostvarenje daljnjih stotinu godina, negdje do 1830., kada je njemački kemičar Justus von Liebig (1803-1873.) primijenio znanost prvo na razvoj umjetnog gnojiva, a potom i na metodu očuvanja životinjskih proteina: mesnog ekstrakta. No, mnogo je važnije ono što rane tehničke škole i Encyclopédie jesu učinili. Objedinili su, kodificirali i objavili techne, tajne zanata, razvijane tisućljećima. Prenijeli su iskustvo u znanje, naukovanje u udžbenike, čuvanje tajne u metodologiju, rad u primijenjeno znanje. To su ključni elementi onoga što danas nazivamo "Industrijskom revolucijom" – transformacije društva i civilizacije diljem svijeta pomoću tehnologije.

Ova je promjena u značenju znanja učinila potom kapitalizam neizbježnim i dominantnim. Nadasve, brzina tehničkih promjena stvorila je mnogo veću potražnju za kapitalom od one koju je obrtnik mogao isporučiti. Nova je tehnologija zahtijevala i koncentraciju proizvodnje, to jest prijelaz na tvorničku proizvodnju. Znanje se nije moglo primjenjivati u desecima tisuća malih zasebnih radionica te u kućnim radinostima na selu. Znanje je zahtijevalo koncentraciju proizvodnje pod jednim krovom.

Nova je tehnologija zahtijevala i energetsku opskrbljenost, vodeni ili parni pogon, koji se nije mogao decentralizirati. No, iako važne, potrebe za energijom ipak su bile sekundarne. Najvažnije je bilo to da se gotovo preko noći osnova proizvodnje prebacila s obrta na tehnologiju. Slijedom toga, gotovo preko noći kapitalisti su došli u središte gospodarstva i društva. Do tad su uvijek imali "sporednu ulogu".

Sve do 1750. velika su poduzeća uglavnom bila u vlasništvu države. Najraniji, i stotinama godina najveći pogon za proizvodnju Staroga svijeta bila je slavna oružarnica u vlasništvu venecijanske vlade. "Manufakture" s kraja 18. stoljeća, poput radionica za obradu porculana u Meissenu i Sèvresu također su još uvijek bile u vladinom vlasništvu. No, već početkom 19. stoljeća Zapadom su dominirala velika privatna kapitalistička poduzeća. U narednih pedeset godina, do trenutka Marxove smrti 1883., privatna kapitalistička poduzeća pojavila su se u svim dijelovima svijeta, osim u onim najnepristupačnijim, poput Tibeta ili Arapske pustinje.

Naravno, tehnologija i kapitalizam nisu baš uvijek dočekani raširenih ruku. Pobune su bile česte – primjerice u Engleskoj i njemačkoj Šleskoj. Pa ipak, više se radilo o lokalnim pobunama koje su trajale nekoliko tjedana, najduže nekoliko mjeseci i koje u konačnici nimalo nisu ugrozile brzinu i opseg širenja kapitalizma. Strojna opremljenost i tvornički sustav proizvodnje proširili su se jednako brzo bez velikog otpora.

Bogatstvo naroda Adama Smitha objavljeno je iste godine kada je James Watt patentirao usavršeni parni stroj. Pa ipak, kapitalno djelo Bogatstvo naroda uopće se ne bavi strojevima, tvornicama ili industrijskom proizvodnjom. Proizvodnja kojom se ono bavi još uvijek se temelji na obrtništvu. Četrdeset godina kasnije, u razdoblju nakon Napoleonskih ratova, pronicljivi društveni promatrači tvornice i strojeve i dalje nisu smatrali ključnima. Primjerice, u ekonomiji Davida Ricarda (1772.-1823.) oni su posve beznačajni.