Tvornički radnici ili bankari ne mogu se pronaći u romanima Jane Austen, ugledne engleske društvene kritičarke s početka 19. stoljeća. Njezino je društvo (kao što je to već mnogo puta rečeno) potpuno "buržujsko". No, još uvijek je u cijelosti predindustrijsko. Radi se naime o društvu vlastelina i zakupnika, vikara i pomorskih časnika, odvjetnika, obrtnika i trgovaca. Tek je u dalekoj Americi Alexander Hamilton vrlo rano uvidio da proizvodnja temeljena na strojevima sve brže postaje središnjom gospodarskom aktivnošću. No, čak su i među njegovim sljedbenicima rijetki pridavali pozornost njegovoj knjizi Izvještaj o proizvodnji iz 1791. godine koja je ostala gotovo nezamijećena dugo nakon njegove smrti 1804. godine.

Međutim, do tridesetih godina 19. stoljeća Honoré de Balzac objavljivao je jedan bestseler za drugim u kojima se bavio kapitalističkom Francuskom čijim društvom dominiraju bankari i burza dionica. Petnaest godina kasnije, tvornički sustav i strojevi središnji su motiv zrelih djela Charlesa Dickensa, isto kao i nove klase, kapitalisti i proleteri. U Sumornoj kući (1852.-53.), novo društvo i njegove tenzije prokazani su u sporednom zapletu koji se temelji na kontrastu između dva sposobna brata, sinova vlastelinove domaćice. Jedan postaje uspješni industrijalac na sjeveru zemlje i namjerava ući u Parlament kako bi se suprotstavio zemljoposjednicima i srušio njihovu moć. Drugi odlučuje ostati vjernim slugom slomljenog, poraženog, neuspješnog pretkapitalističkog "gentlemana". A Dickensova Teška vremena (1854.), priča o gorkom štrajku u predionici pamuka i žestokoj klasnoj borbi,  prvi je i daleko najsnažniji industrijski roman.

Nečuvena brzina transformacije društva dovela je do društvenih tenzija i sukoba novog poretka. Danas znamo da nema istine u vjerovanju kako je tvorničkim radnicima s početka 19. stoljeća bilo gore te da su lošije tretirani od radnika bezemljaša na predindustrijskom selu. Naravno, nema sumnje da su loše živjeli i da ih se loše tretiralo. No, zasigurno nisu hrlili u tvornice zato što im je bilo gore nego na dnu statičnog, tiranskog i izgladnjelog ruralnog društva. U tvornicama su ipak pronalazili bolju "kvalitetu života". "Zelena i divna engleska zemlja" koju se William Blake (1757.-1827.), u svojoj slavnoj pjesmi Novi Jeruzalem, nadao osloboditi od novih "sotonskih tvornica", zapravo je bila jedna golema ruralna sirotinjska četvrt.

Dok je industrijalizacija od samoga početka značila materijalni napredak, a ne famoznu Marxovu "imizeraciju", zapanjujuća brzina promjene je učinila iznimno traumatičnim. Nova "proleterska" klasa postala je, izrazimo se Marxovim terminom,  "otuđena". Upravo je Marx predviđao da će njihova otuđenost njihovu eksploataciju učiniti neizbježnom budući da je njihovo preživljavanje postalo ovisno o njihovom pristupu "sredstvima proizvodnje", koji su bili u vlasništvu i pod kontrolom kapitalista. To će potom – tako je barem Marx predviđao – dovesti do situacije u kojoj će vlasništvo sve više biti u rukama manjine, a nemoćan proletarijat postajat će sve siromašniji – sve dok se sustav ne uruši pod vlastitim teretom, dok nekolicinu preostalih kapitalista ne svrgnu proleteri "koji osim okova ne mogu ništa više izgubiti".

Sada znamo da je Marx bio lažni prorok – dogodilo se upravo suprotno od onoga što je predviđao. No, to je lako ustvrditi kada gledamo unatrag. Većina njegovih suvremenika dijelila je njegovo viđenje kapitalizma, čak i kada se nisu slagali s njegovim prognozama u vezi krajnjeg ishoda. Čak su i anti-marksisti prihvatili Marxovu analizu o "unutarnjim kontradikcijama kapitalizma". Neki su vjerovali da će vojska obuzdati proletersku rulju, poput najvećeg kapitaliste 19. stoljeća, američkog bankara J. P. Morgana (1827.-1913.). Liberali svih vrsta vjerovali su da ipak nekako može doći do reforme i poboljšanja. No, gotovo svaka razumna osoba s kraja 19. stoljeća slagala se s Marxovim uvjerenjem da je u kapitalističkom društvu klasni sukob neizbježan – štoviše, do 1910., "razumni ljudi", barem u Europi (a i u Japanu), naginjali su socijalizmu.

Benjamin Disraeli (1804.-1881.), najveći konzervativac 19. stoljeća, gotovo se u potpunosti slagao s Marxom glede kapitalizma, jednako kao i njegov kolega Otto von Bismarck (1815.-1898.) što ga je motiviralo da nakon 1880. godine propiše socijalno zakonodavstvo koje je naposljetku stvorilo socijalnu državu 20. stoljeća. Ovdje je vrijedno spomenuti jednog konzervativnog društvenog kritičara iz 19. stoljeća, američkog pisca Henrya Jamesa, kroničara američkog bogatstva i europske aristokracije, koji je toliko bio opsjednut klasnim ratom i strahom od klasnog rata da je ovu temu učinio središnjom temom svojeg najdojmljivijeg romana The Princess Casanassima. Pisao ga je 1883. godine, upravo one godine kada je umro Karl Marx.


Revolucija produktivnosti

Što je, dakle, porazilo Marxa i Marksizam? Do 1950. godine, velika većina ljudi već je znala da Marksizam nije uspio realizirati moralna i ekonomska obećanja. No, marksizam je ipak bio koherentna ideologija za većinu svijeta, i većini svijeta se činio nepobjedivim. Pa ipak, bilo je mnogo "anti-Marksista", to jest, ljudi koji su smatrali da je marksizam postao nevažan. Čak su i žestoki protivnici socijalizma vjerovali da on sve više jača.

Što je, dakle, nadvladalo "neizbježne kontradikcije kapitalizma", "otuđenje" i "mizeraciju" radničke klase, a s njom i cijelu ideju "proletarijata"?