Odgovor je jednostavan: revolucija produktivnosti! Otkad je znanje promijenilo svoj smisao unazad 250 godina, počelo se primjenjivati na alate, procese i proizvode. To je još uvijek ono što "tehnologija" znači većini ljudi i ono što se podučava u školama za inženjerstvo. No, revolucija produktivnosti počela je dvije godine prije Marxove smrti. Godine 1881. Amerikanac Frederick Winslow Taylor (1856.-1915.) prvi je primijenio znanje na proučavanje analizu i tehniku rada.

Rad postoji otkada je čovječanstva. Životinje, u nekom smislu, također moraju raditi za život. S druge strane je "dostojanstvo rada", barem na zapadu, dugo bilo tek mrtvo slovo na papiru. U Hesiodovoj poemi Poslovi i dani, drugom najstarijem grčkom tekstu i od Homerovih epova mlađem tek kojih stotinu godina, opisuje se rad poljoprivrednika. Vergilijeve Georgike , ciklus pjesama o radu poljoprivrednika, jedne su od najljepših pjesama Staroga Rima. Iako u istočnoj književnoj tradiciji radu nisu posvećena takva djela, kineski bi car jedanput na godinu uvijek dotaknuo plug kako bi proslavio sijanje riže.

No, i na Zapadu i na Istoku uglavnom se radilo o simboličnim gestama. Ni Hesiod ni Vergilije niti itko drugi nikada nisu proučili što to doista poljoprivrednici rade. Rad je bio izvan kruga pozornosti obrazovanih, dobrostojećih ljudi i ljudi na položajima vlasti. Rad je nešto što su radili robovi. A da bi radnik proizveo više, jedino što je mogao učiniti je da radi duže. I sam Marx, poput svakog drugog ekonomiste i inženjera 19. stoljeća, u to je čvrsto vjerovao.

F. W. Taylor, dobrostojeći i obrazovan čovjek, pukom slučajnošću postao je radnik. Loš ga je vid prisilio da odustane od Harvarda i da se zaposli u ljevaonici željeza. Zahvaljujući nadarenosti, Taylor je uskoro postao jednim od šefova a nakon toga, zahvaljujući vlastitim metalurškim izumima, ubrzo se obogatio. Zaprepašten sve većom međusobnom mržnjom kapitalista i radnika, koja je dominirala društvom kasnog 19. stoljeća, potakla je Taylora da se posveti proučavanju rada. Drugim riječima, Taylor je vidio isto što je vidio i Marx – i Disraeli i Bismarck i Henry James. No, on je vidio i ono što oni nisu: da je sukob nepotreban! Stoga je odlučio učiniti radnike produktivnijima kako bi mogli zaraditi za pristojan život.
Taylorov motiv nisu bili učinkovitost ili stvaranje većeg profita vlasnicima budući da je sve do smrti ustrajao na ideji da u plodovima produktivnosti moraju uživati radnici, a ne vlasnik. Njegov se glavni motiv stoga ogleda u stvaranju društva u kojemu bi vlasnici i radnici, kapitalisti i proleteri, imali jednak interes za produktivnost i u kojemu bi uspjeli izgraditi skladan odnos temeljem primjene znanja u radu. Takvom promišljanju najbliže su došli japanski poslodavci i japanski sindikalni lideri u razdoblju nakon Drugog svjetskog rata.

Malo je tko u intelektualnoj povijesti imao veći utjecaj od Taylora, a da je istovremeno bio toliko pogrešno shvaćen i neprestano pogrešno citiran. Taylor je stradao djelomično zato što je povijest dokazala da je on imao pravo, a ne intelektualci. Osim toga, djelomično su ga ignorirali i zato što prijezir prema radu, prvenstveno među intelektualcima, još uvijek postoji. Grabljenje pijeska lopatom (najpoznatija Taylorova analiza) zasigurno nije nešto što bi "obrazovani čovjek" mogao cijeniti, a kamoli smatrati važnim.

Mnogo većim djelom Taylorov je ugled stradao upravo zbog toga što je primijenio znanje na proučavanje rada. Sve od tada, njegov je rad predmetom prijezira radničkih sindikata koji su protiv Taylora pokrenuli jednu od najgorih akcija rušenja ugleda u povijesti Amerike.

Taylorov zločin u očima sindikata njegova je tvrdnja o ne postojanju "kvalificiranog rada". U manualnom radu po njemu postoji samo "rad". Prema Taylorovom sustavu "znanstvenog menadžmenta" cjelokupan se rad može analizirati na jednaki način. Svaki radnik koji je voljan raditi onako kako analiza pokaže da je najbolje je "prvoklasan čovjek" koji zaslužuje "prvoklasnu plaću" – to jest, jednako ili više nego je dobivao kvalificirani radnik nakon godina naukovanja.

No, poštovani i moćni sindikati u Taylorovoj Americi sindikati su državnih oružarnica i brodogradilišta u kojima se, prije Prvog svjetskog rata, obavljala kompletna mirnodopska obrambena proizvodnja. Ti su sindikati imali monopol u području zanata: članstvo u njima mogli su dobiti samo sinovi ili rođaci postojećih članova, a zahtijevali su naukovanje u trajanju od pet do sedam godina, iako nije bilo sustavne edukacije ili proučavanja rada. Ništa se nije smjelo zapisivati; nisu postojali nacrti ili kakvi drugi planovi u vezi posla kojeg je trebalo obaviti.