Članovi su se zaklinjali na tajnost i nisu smjeli razgovarati o svojem radu s kolegama koji nisu bili članovi sindikata. Taylorovo uvjerenje da se rad može proučavati, analizirati i podijeliti na niz jednostavnih ponavljajućih pokreta – svaki od kojih se mora napraviti na pravi način, u pravo vrijeme i s pravim alatom – shvaćeno je kao direktan napad na njih. Stoga su ga ocrnili i uspjeli ishoditi kongresnu zabranu primjene "analize radnih zadataka" u državnim oružarnicama i brodogradilištima, koja se zadržala na snazi sve do razdoblja nakon Drugog svjetskog rata.

Taylor je stvari dodatno pogoršao uvrijedivši vlasnike u jednakoj mjeri u kojoj je uvrijedio i sindikate. Dok je sindikate smatrao gotovo beskorisnima, prema vlasnicima je osjećao prijezir te ih je rado nazivao "svinjama". A tu se je našlo još i njegovo ustrajno zastupanje ideje da bi radnici, a ne vlasnici, trebali dobiti veći udio u prihodima stečenima temeljem Znanstvenog menadžmenta. Da stvari budu još i gore, njegov je Četvrti princip zahtijevao da se  proučavanje rada obavlja uz savjetovanje, ako ne i u suradnji s radnicima.
Na kraju, Taylor je tvrdio da se autoritet u tvornici ne smije temeljiti na vlasništvu već isključivo na superiornom znanju. Drugim riječima, tražio je uspostavu fenomena kojeg danas nazivamo "profesionalnim menadžmentom" – a kapitalisti 19. stoljeća su to smatrali uvredom i "radikalnom herezom". Oštro su ga napali, nazivajući ga "agitatorom" i "socijalistom". (Neki od njegovih najbližih suradnika, posebno Karl Barth, Taylorova desna ruka, uistinu su bili zakleti "ljevičari" i žestoki antikapitalisti).

Taylorova teza da se svaki fizički rad, kvalificirani ili nekvalificirani, može analizirati i organizirati primjenom znanja, njegovim suvremenicima činila se apsurdnom budući da su mnogi ljudi tada, a i godinama kasnije, vjerovali u ideju o nekoj posebnoj mističnosti u zanatu. Upravo je to vjerovanje ohrabrilo Hitlera da objavi rat SAD-u 1941. godine. Naime, da bi SAD mogle postati djelotvornom silom u Europi – razmišljao je Hitler – trebale su golemu flotu za transport vojske, a u to doba američka trgovačka i ratna mornarica bile su nerazvijene. Nadalje, Hitler je smatrao kako moderno ratovanje zahtijeva posjedovanje golemih količina precizne optike, a Američka vojska nema dovoljno stručnih optičkih radnika.

I bio je u pravu. Trgovačka mornarica SAD-a doista je bila nerazvijena. Uz to, na putu prema Europi pratio bi je mali broj zastarjelih razarača. Također je imao pravo u kontekstu američke optičke industrije koja je bila nerazvijena. Međutim, primjenom Taylorova znanstvenog menadžmenta, američka je industrija uspjela educirati nekvalificirane radnike, uglavnom bivše poljoprivredne nadničare odrasle u predindustrijskom okruženju, te ih u roku od 90 dana pretvoriti u prvoklasne varioce i brodograditelje. Jednako tako, u samo nekoliko mjeseci korištenjem istog pristupa educirali su ljude da proizvode preciznu optiku bolje kvalitete nego što je njemačka ikada bila – k tome još i na pokretnoj traci.

Taylorov najveći utjecaj zasigurno treba tražiti u području edukacije. Stotinu godina prije Taylora, Adam Smith je uzimao zdravo za gotovo činjenicu da određenom području treba najmanje 50 godina prije nego stekne potrebne vještine i iskustva potrebne za proizvodnju visokokvalitetnih proizvoda – kao primjere je navodio proizvodnju glazbenih instrumenata u Češkoj i Saskoj ili svilenih tkanina u Škotskoj. Sedamdeset godina nakon Smitha, oko 1840. godine, Nijemac August Borsig (1804.-1854.) – jedan od prvih graditelja parne lokomotive izvan Engleske – izumio je njemački sustav naukovanja koji udružuje praktično iskustvo u tvornici pod mentorstvom majstora s teoretskom podlogom dobivenom u školi koji još uvijek, i dan danas, predstavlja temelje njemačke industrijske produktivnosti. Međutim, čak je i Borsigovo naukovanje trajalo tri do pet godina. Tada je,  najprije u Prvom svjetskom ratu, ali prvenstveno u Drugom, SAD sustavno primijenio Taylorov pristup edukaciji "prvoklasnih ljudi" koji je u nekoliko mjeseci stvarao kvalitetnu radnu snagu. Stoga upravo u Teylorov pristupu, prije nego igdje drugdje, treba tražiti čimbenike pobjede SAD-a nad Japanom i Njemačkom.

U suvremenoj povijesti gospodarskom silom se postajalo – potvrđuju to primjeri Velike Britanije, Sjedinjenih Američkih Država i Njemačke – zahvaljujući predvođenju na području novih tehnologija. Gospodarske sile nakon Drugog svjetskog rata – najprije Japan, a potom i Južna Koreja, Tajvan, Hong Kong i Singapur – svoj rast i razvoj redom duguju Taylorovoj edukaciji koja im je omogućila da podare još uvijek uglavnom predindustrijsku i stoga nisko plaćenu radnu snagu izvrsnom produktivnošću gotovo u tren oka. U desetljećima nakon Drugog svjetskog rata Taylorova je edukacija postala iznimno učinkovitim pokretačem gospodarskog razvoja.

Primjena znanja u radu dovela je do eksplozivnog rasta produktivnosti, nakon stotina godina u kojima se sposobnost radnika da proizvedu više robe nije povećavala. Spomenuto povećanje produktivnosti uglavnom su omogućili strojevi i povećanje kapaciteta koje su donijeli sa sobom budući da sami radnici nisu bili ništa produktivniji od radnika u radionicama Stare Grčke, na gradilištima cesta u Carskome Rimu ili u proizvodnji cijenjene vunene tkanine na kojoj je izgrađeno bogatstvo renesansne Firence.