Međutim, tek nekoliko godina nakon Taylorove primjene znanja u radu produktivnost je počela rasti godišnjom stopom od 3,5 do 4 posto na godinu – što znači da se udvostručavala otprilike svakih 18 godina. Otada je produktivnost u razvijenim zemljama porasla pedeset puta pa se na tome neviđenome rastu temelji životni standard i kvaliteta života današnjih razvijenih zemalja.

Polovica ove dodatne produktivnosti manifestirala se u obliku veće kupovne moći; drugim riječima, u višem životnom standardu. No, negdje između jedne trećine i jedne polovine dodatne produktivnosti manifestiralo se u obliku veće količine slobodnog vremena. Još 1910. godine, radnici u razvijenim zemljama radili su jednako mnogo kao i ranije, to jest, najmanje 3.000 sati na godinu. Danas je sve drugačije, Japanci rade 2.000 sati na godinu, Amerikanci oko 1.850, a Nijemci ne više od 1.600 sati na godinu – a da uz to svi oni proizvode pedeset puta više po satu nego što su proizvodili njihovi sunarodnjaci prije samo osamdeset godina. Ostali znatni udjeli povećanja produktivnosti iskorišteni su za unapređenje zdravstvene njege koja je sa 0% BNP-a narasla na 8-12% u razvijenim zemljama, te u korist školstva, koje je naraslo sa oko 2% BNP na 10% i više.

Većinom tog povećanja produktivnosti – kao što je Taylor i predvidio – okoristili su se radnici, to jest, Marxovi proleteri. Godine 1907. Henry Ford (1863.-1947.) izbacio je na tržište tzv. Model T, prvi jeftini automobil na svijetu. Međutim, model je bio "jeftin" samo u usporedbi s ostalim automobilima na tržištu, koji su, u odnosu na prosječna primanja, stajali jednako koliko danas stoji dvomotorni privatni zrakoplov. Po cijeni od 750 dolara, Fordov Model T koštao je jednako koliko je industrijski radnik u SAD-u zarađivao za tri do četiri godine – jer je dobra dnevnica tada iznosila 80 centi. Čak su i američki liječnici rijetko zarađivali više od 500 dolara na godinu. Danas, radnik u automobilskoj industriji i član sindikata u SAD-u, Japanu ili Njemačkoj, koji radi samo 40 sati na tjedan, zarađuje 50.000 dolara u plaći i povlasticama – 45.000 dolara nakon odbitka poreza – što je otprilike osam puta više nego što danas stoji jeftin novi automobil.

Do 1930. godine Taylorov je znanstveni menadžment – unatoč otporu sindikata i intelektualaca – pomeo cjelokupni razvijeni svijet. Posljedično tome, Marxovi su "proleteri" postali "buržuji". Od kapitalizma i Industrijske revolucije najviše su koristi imali manualni radnici u proizvodnim industrijama, "proletarijat", a ne "kapitalisti" čime se objašnjava potpuni slom Marksizma u visoko razvijenim zemljama u kojima je Marx predviđao revoluciju do 1900. godine. To objašnjava zašto nakon 1918. godine nije došlo do "proleterske revolucije" čak ni u poraženim zemljama Srednje Europe, kojom su vladali glad, bijeda i nezaposlenost. To objašnjava zašto Velika gospodarska kriza nije dovela do komunističke revolucije u što su Lenjin i Staljin – a i svi Marksisti – slijepo vjerovali. Do tada, Marksovi proleteri još nisu postali bogati, ali su već postali srednjom klasom. Postali su produktivni.

Darwin, Marx i Freud čine trojstvo koje se često naziva "stvarateljima suvremenoga svijeta". Da u svijetu ima pravde Marxovo bi mjesto bilo prepušteno Tayloru. No, to što Taylor nije dobio zasluženo priznanje manje je važno. Međutim, od velike je važnosti to što premalo ljudi shvaća da je primjena znanja u radu stvorila razvijena gospodarstva poticanjem i podupiranjem eksplozije produktivnosti posljednjih stotinu godina. U svemu tome tehnolozi zasluge pripisuju strojevima, a ekonomisti kapitalnim ulaganjima. No, i jednoga i drugoga bilo je u izobilju i u prvih stotinu godina kapitalizma, prije 1880. godine, kao i nakon toga. Što se tiče tehnologije i kapitala, drugih se stotinu godina vrlo malo razlikovalo od prvih stotinu. No, u prvih stotinu godina nije došlo do rasta produktivnosti – a slijedom toga ni do značajnog povećanja radničkih stvarnih primanja ili do smanjenja broja radnih sati. Ono po čemu se drugih stotinu godina tako dramatično razlikuje od prvih rezultat je primjene znanja u radu.

Produktivnost novih klasa postkapitalističkog društva može se povećati isključivo primjenom znanja u i na rad. To ne mogu ostvariti ni strojevi ni kapital. Štoviše, ako se oni primjene sami, to će vjerojatnije dovesti do ograničavanja, radije negoli povećanja produktivnosti.