Kada je Taylor počeo proučavati rad, 9 od 10 radnika bili su manualni radnici koji su proizvodili ili premještali stvari; u tvornicama, u poljoprivredi, u rudarstvu ili prometu. Produktivnost tih radnika još uvijek raste povijesnom stopom od 3,5 do 4 posto – a u američkoj i francuskoj poljoprivredi čak i brže. No, "revolucija produktivnosti" već je završila. 50-ih godina 20. stoljeća, radnici koji su proizvodili ili premještali stvari još uvijek su činili glavninu radne snage u svim razvijenim zemljama. Do 1990. godine pali su na samo jednu petinu ukupne radne snage. Do 2020. činit će tek jednu desetinu. Dakle, puko povećanje produktivnosti manualnih radnika u tvornicama, u poljoprivredi, u rudarstvu ili prometu više ne može stvarati bogatstvo. Revolucija produktivnosti postala je žrtvom vlastita uspjeha. Od sada nadalje, važna je samo produktivnost radnika koji ne obavljaju fizičke poslove. A za ostvarenje takve produktivnosti potrebna je primjena znanja na znanje.


Revolucija menadžmenta

Kada sam 1929. godine odlučio da neću krenuti na fakultet nego da ću se odmah nakon srednje škole radije zaposliti, odlukom sam uznemirio oca; naša je obitelj bila obitelj odvjetnika i liječnika. Pa ipak, nije mi zamjerio. Nije me pokušao odvratiti od moje odluke. I nije smatrao da od mene neće biti ništa. Znao je da sam odgovorna odrasla osoba spremna raditi i boriti se za svoje mjesto u društvu.

Kojih 30-ak godina kasnije, kad je moj sin navršio 18 godina, gotovo sam ga prisilio da pođe na fakultet. Kao i njegov otac, želio je biti "odrastao među odraslima". Kao i njegov otac, osjećao se kao da je u 12 godina provedenih u školskoj klupi malo toga naučio, te da su šanse da će naučiti više u sljedeće četiri godine također vrlo male. Kao i njegovog oca u istoj dobi, zanimao ga je rad, a ne učenje.

Pa ipak, do 1958. godine, nekih 32 godine nakon što sam se u jednom poduzeću zaposlio kao pripravnik, fakultetska je diploma postala nužnost, svojevrsnom "ulaznicom" bilo kome tko želi karijeru. 1958. bilo je nezamislivo da američki mladić koji je odrastao u dobrostojećoj obitelji i koji je bio dobar u školi, ne ode na fakultet. To se smatralo "prekidom školovanja". Moj mi je otac bez najmanjih problema pronašao posao pripravnika u uglednom trgovačkom poduzeću. 40 godina kasnije, takve tvrtke nikad ne bi za pripravnika zaposlile nekoga tko je završio samo srednju školu već bi rekli: "Pođi na fakultet još četiri godine – a potom i na postdiplomski."

U generaciji moga oca (koji je rođen 1876.) više školovanje bilo je rezervirano samo sinovima bogataša i tek malom broju siromašnih, no iznimno pametnih mladića. Od svih uspješnih američkih poslovnjaka 19. stoljeća samo je jedan pohađao fakultet: J. P. Morgan je na Göttingenu studirao matematiku, no odustao je godinu nakon početka. Od ostalih, tek je nekolicina uopće pohađala srednju školu, a mnogi je nikada nisu završili.

No, već je u moje vrijeme visoko obrazovanje bilo poželjno; pojedincu je osiguravalo dobar društveni status. Unatoč tome, ne može se reći da je na bilo koji drugi način bilo nužno za život ili karijeru. Jednom kada sam provodio analizu velikih korporacija, a radilo se o General Motorsu, odjel za odnose s javnošću vraški se trudio sakriti činjenicu da mnogi od direktora nemaju fakultetsku diplomu. Tada se do vrha dolazilo marljivim radom od dna prema vrhu, počevši od razine strojara. Još pedesetih i šezdesetih godina 20. stoljeća najbrži put do srednje staleških primanja – u SAD-u, Velikoj Britaniji i Japanu – nije bio put odlaska na fakultet, već što hitrije zaposlenje u dobi od 16 godina u nekoj od industrija masovne proizvodnje - po mogućnosti s organiziranim sindikatom. Ondje se već nakon godine dana mogla zarađivati srednje staleška plaća – rezultanta eksplozije produktivnosti. Takvih prilika danas gotovo da više nema. Danas je teško zaraditi srednje stalešku plaću bez diplome koja potvrđuje stečeno znanje i koja se može zaslužiti isključivo sustavnim školskim obrazovanjem.