Sve ovo već se dogodilo. Stoga je moguće o tome govoriti. A to je i svrha ovog predavanja.  


Postkapitalističko društvo i postkapitalistički poredak

Unazad nekoliko desetljeća svi su "znali" da će postkapitalističko društvo biti marksističko. Usprkos tome, danas nam je svima jasno da se tako nešto sigurno neće dogoditi. Osim toga, većina ljudi razumije - ili barem naslućuje - da se razvijene zemlje odmiču od onoga što se može nazvati "kapitalizmom" u klasičnom smislu. Pa ipak, tržište će zasigurno i dalje ostati učinkovitim integratorom gospodarskih aktivnosti. No, kao društvo, razvijene su zemlje već danas zašle u postkapitalizam koji postaje društvom "novih klasa", s novim ključnim resursom u svojoj suštini.

Kapitalističkim društvom dominirale su dvije društvene klase: kapitalisti, koji su posjedovali i kontrolirali sredstva za proizvodnju te otuđeni, eksploatirani i ovisni radnici odnosno "proletarijat" Karla Marxa. Kao posljedica tzv. revolucije produktivnosti - čiji se početak poklopio s Marksovom smrću 1883. godine i koja je u razvijenim zemljama dostigla vrhunac nedugo nakon Drugog svjetskog rata - proletarijat se polako transformirao u "imućnu" srednju klasu. Negdje oko 1950. godine činilo se kako industrijski radnik - koji više nije bio "proleter" iako je još uvijek spadao u  "radničku klasu" -  počinje dominirati političkim i društvenim životom razvijenih zemalja. No tada, s pojavom tzv. revolucije menadžmenta,  broj radnika u proizvodnji i industriji počinje brzo opadati što je značajno doprinijelo opadanju njihovog utjecaja i statusa. Današnjih dana udio tradicionalnih radnika koji proizvode dobra niti u jednoj razvijenoj zemlji više ne prelazi šestinu ili osminu ukupne radne snage.

Kapitalisti su svoje vrhunce vjerojatno dostigli i ranije - negdje na prijelazu stoljeća, a zasigurno ne kasnije od završetka Prvog svjetskog rata. Otada pa do danas nitko nikada nije dosegao moć i ugled Morgana, Rockefellera, Carnegija ili Forda u SAD-u; Siemensa, Thyssena, Rathenaua, Kruppa u Njemačkoj; de Wendela i Schneidera u Francuskoj ili pak obitelji koje su bile vlasnicima velikog zaibatsua u Japanu: Mitsubishija, Mitsuija i Sumitoma. U razdoblju koje je slijedilo do početka Drugog svjetskog rata sve njih zamijenili su "profesionalni menadžeri" - nova klasa stvorena tijekom revolucije menadžmenta.

Naravno da u svijetu ima još mnogo bogatih ljudi koji nastavljaju zauzimati medijski prostor u društvenim kronikama. No, u novije vrijeme oni su postali tek puki celebrityji koji s gledišta gospodarstva gotovo da nemaju nikakav značaj što se zorno očituje na stranicama poslovnih novina koje sada veliku pozornost posvećuju "najamnim radnicima", to jest profesionalnim menadžerima. Komentari u medijima obično se svode na rasprave o "pretjeranim plaćama" i bonusima tih najamnih radnika koji sami posjeduju malo ili ništa.

Umjesto kapitalista staroga kova, kontrolu ponude i raspodjele novca u razvijenim su zemljama preuzeli mirovinski fondovi. Godine 1992. polovica dioničkog kapitala i dugoročnih zaduženja najvećih poduzeća SAD-a bila je u njihovom vlasništvu. A stvarni vlasnici mirovinskih fondova bili su i ostali, naravno, "najamni radnici" odnosno zaposlenici SAD-a. Definiramo li socijalizam na isti način na koji je to učinio Marx, kao "društveno uređenje u kojem sredstva za proizvodnju posjeduju radnici, a ne kapitalisti" tada slobodno možemo konstatirati da su Sjedinjene Američke Države u razdoblju od Drugog svjetskog rata do danas postale "najsocijalističkija" zemlja svijeta - istodobno ostajući i "najkapitalističkijom". Mirovinske fondove danas vodi novi soj kapitalista: nepoznati, anonimni i plaćeni profesionalci; razni analitičari i portfelj menadžeri.  

No, u svemu tome najvažnije je što stvarni kontrolni resurs i apsolutno odlučujući "čimbenik proizvodnje" umjesto kapitala, zemlje i rada postaje znanje. Kapitaliste i proletere u postkapitalističkom društvu zamijenile su nove klase: intelektualci i uslužni radnici.


Društvo znanja

Prvi pomak prema postkapitalističkom društvu dogodio se brzo nakon završetka Drugog svjetskog rata. Prvi tekst o "društvu zaposlenika" napisao sam 1950. godine. Deset godina kasnije, negdje oko 1960., skovao sam termine umni radnik i umni rad, a moja knjiga The Age of Discontinuity (1969.) prva je pisala o društvu organizacija.

Bankrot marksizma - moralni, politički i gospodarski - kao i pad komunističkog režima nisu doveli do "kraja povijesti" kao što se to tvrdilo u jednom široko proklamiranom tekstu iz 1989. godine (radi se o tekstu Francisa Fukayame The End of History, op. ur.), a događaji iz 1989. i 1990. godine nisu doveli tek do kraja jedne ere već su označili kraj jednog tipa povijesti. Padom marksizma i komunizma završilo je 150 godišnje razdoblje kojim je dominirala sekularna religija - nazvao sam je vjerom u spasenje putem društva - čiji je prvi prorok bio Jan-Jacques Rousseau (1712. – 1778.). Marksistička utopija bila je tek njeno posljednje pročišćenje i njezina apoteoza.