Međutim, iste sile koje su srušile marksizam kao ideologiju i komunizam kao društveni sustav učinile su i kapitalizam - koji je posljednjih 250 godina dominantna društvena stvarnost - zastarjelim društvenim uređenjem. Marksizam je već pao, a s istim će se problemom uskoro susresti i kapitalizam - pred naletima novog i drukčijeg društva.

Novo društvo - koje već sada nastaje - možemo nazvati postkapitalističkim društvom. Novo društvo posve će se sigurno koristiti slobodnim tržištem kao dokazanim mehanizmom gospodarske integracije. Osim toga, ono zasigurno neće biti "antikapitalističko" ili "nekapitalističko" društvo jer će institucije kapitalizma uglavnom preživjeti iako će neke, poput banaka, zadobiti posve drukčije uloge. No, težišta postkapitalističkog društva - njegova struktura, društvena i gospodarska dinamika, društvene klase i društveni problemi - razlikuju se od težišta koja su dominirala poviješću posljednjih 250 godina i definirala pitanja oko kojih su se okupljale političke stranke i druge društvene skupine.

Osnovni ekonomski resurs - ili ekonomskim rječnikom rečeno "sredstvo proizvodnje" - više nije kapital, a nisu to ni prirodni resursi (u ekonomskoj terminologiji "zemlja") niti "rad". Osnovni ekonomski resurs jest i bit će znanje. Produktivna alokacija kapitala i "rad" - ključni polovi bilo klasične, marksističke, kejnezijanske ili neoklasične ekonomske teorije - prestaju biti osnovne aktivnost prilikom stvaranja novih vrijednosti jer se nove vrijednosti sada stvaraju "produktivnošću" i "inovacijama", odnosno primjenom znanja u radu. Vodeće društvene klase društva znanja bit će "umni radnici" - umni lideri koji znalački raspodjeljuju znanje s ciljem povećanja produktivnosti i to na isti način na koji su kapitalisti znalački raspodjeljivali kapital te umni profesionalci i umni djelatnici. Svi oni pronaći će zaposlenje u nekoj vrsti organizacija. Međutim, za razliku od djelatnika u kapitalističkom sustavu djelatnici društva znanja vlasnici su kako "sredstava za proizvodnju" tako i "alata za proizvodnju" - prvoga kroz mirovinske fondove koji se u razvijenim zemljama sve više nameću kao najveći pojedinačni vlasnici, a drugoga kroz vlastito individualizirano znanje koje uvijek "nose" sa sobom. U skladu s time, ključni će se ekonomski izazov postkapitalističkog društva ogledati u produktivnosti umnog rada i umnih radnika.

Društveni će se izazov postkapitalističkog društva ogledati u osiguranju dostojanstva drugoj klasi postkapitalističkog društva: uslužnih radnika koji u pravilu nemaju potrebnu naobrazbu da bi bili umnim radnicima. A oni će u svim zemljama, pa čak i u najnaprednijim, činiti većinsko stanovništvo.

Postkapitalističko društvo razdvajat će nova dihotomija vrijednosti i estetske percepcije. No, u ovom slučaju to neće biti opreka "Dvaju kultura" - književne i znanstvene - o kojima je engleski romanopisac, znanstvenik i javni djelatnik C. P. Snow pisao u svome djelu Dvije kulture i znanstvena revolucija (The Two Cultures and the Scientific Revolution, 1959.), iako je i ta opreka jednako stvarna. Opreka će se pojaviti između "intelektualaca" i "menadžera" jer će prvima biti važne riječi i ideje, a drugima ljudi i rad pa će se njeno prevladavanje prometnuti u glavni filozofski i edukativni izazov postkapitalističkog društva.


Zaobilaženje nacionalnih država

Kasne osamdesete i rane devedesete također su obilježile kraj jedne ere, jedne "vrste povijesti". Ako je pad Berlinskog zida 1989. godine označio definitivni pad marksizma i komunizma, tada je međudržavna koalicija protiv Iraka i iračke invazije Kuvajta 1990. označila kraj četiri stoljetnog razdoblja povijesti tijekom kojega je nezavisna nacionalna država bila glavni, a često i jednini, akter na političkoj sceni.

Povjesničari budućnosti će veljaču 1991. godine zasigurno uvrstiti u "značajne datume" budući da se tada dogodila međudržavna suradnja bez presedana. Nikada ranije nacionalne države nisu na sličan način interese svjetske zajednice stavile iznad nacionalnih stavova, a u mnogim slučajevima i iznad nacionalnih interesa kao tada. Nikada ranije nije postignuto takvo jedinstvo i zajedničko razumijevanje kao u slučaju borbe protiv terorizma koja nadilazi nacionalne politike i zahtijeva međudržavnu akciju.