Mnogi ljudi vjeruju, a posebno se to odnosi na tzv. liberale u SAD-u, da je glavni motiv napada na Irak 1991. godine nafta, odnosno osiguranje naftnih rezervi Zapadu. No, to uopće nije istina. Naime, da je Irak uspio uspostaviti kontrolu nad naftnim bušotinama u Kuvajtu i u Saudijskoj Arabiji baš to bi bilo u gospodarskom interesu Zapada jer bi Zapad time značajnu spustio cijene nafte na svjetskom tržištu. Dok Kuvajt i Saudijska Arabija nemaju urgentnu potrebu za izravnim prihodima od nafte, Irak osim nafte gotovo i nema drugih prirodnih bogatstava. Dakle, mora prodati što više nafte, dok je Kuvajtu i Saudijskoj Arabiji stalo prvenstveno do toga da cijene nafte zadrže na visokoj razini pa zbog toga proizvodnju konstantno održavaju niskom.

Time se objašnjava zašto je SAD snažno podupirao režim Sadama Huseina u Iraku, čak i prije Iransko-iračkog rata i zašto je to nastavio činiti do trenutka kada je Sadam napao Kuvajt počinivši time otvoreni čin terorizma. Pretpostavljam da se time objašnjava zašto se Sadam preračunao; vjerojatno je vjerovao da će mu SAD oprostiti otvorenu agresiju kako bi spustili cijenu nafte. Svi ljudi iz velikih naftnih kompanija s kojima sam tada razgovarao bili su apsolutno sigurni da će "simbolično neodobravanje" biti jedina reakcija vlade SAD-a na iračku invaziju Kuvajta!  

U četiristo godina, otkako ju je francuski odvjetnik i političar Jean Bodin osmislio u svom djelu Six Livres de la République izdanom 1576., nacionalna je država postala jedinom formom unutarnjeg i vanjskog prakticiranja političke moći. A tijekom posljednje dvije stotine godina, od Francuske revolucije naovamo, postala je i nositeljem sekularne religije odnosno vjerovanja u "spasenje po društvu". Štoviše, komunistički ali i nacistički totalitarizam zapravo su krajnji destilati i apoteoze doktrine po kojoj nacionalna država predstavlja jedini mogući oblik političkog uređenja.

U političkoj teoriji i ustavnom pravu nezavisna država i dalje egzistira kao jedini poznati entitet koji je posljednjih stotinu godina sve više dobivao na snazi i dominaciji mutiravši na kraju u nešto što se može nazvati "megadržavom". Radi se o jedinoj političkoj strukturi koju razumijemo, koju poznajemo i koju znamo sastaviti iz unaprijed utvrđenih dijelova: izvršne vlasti, zakonodavne vlasti, sudova, diplomacije, nacionalne vojske i tako dalje. Svaka od gotovo 200 novih zemalja nastalih iz bivših kolonijalnih carstava nakon Drugog svjetskog rata uređene su kao nacionalne države.

Pa ipak, već pedesetak godina od Drugog svjetskog rata naovamo nezavisna nacionalna država polako gubi status jedinog mogućeg političkog uređenja. Na unutarnjoj razini, razvijene države sve više postaju pluralistička društva organizacija dok na vanjskoj razini neke vladine funkcije postaju transnacionalne, a druge regionalne kao primjerice u Europskoj uniji.

Usprkos tome, nacionalna će država opstati. Vjerojatno će još dugo vremena ostati dominantnim političkim uređenjem koje sada više neće biti nezaobilazno i obvezatno. Sve više će moć i utjecaj dijeliti s drugim uređenjima, institucijama i kreatorima politike. Što će onda ostati u domeni nacionalne države? Čime će se baviti nezavisne institucije? Kako ćemo definirati "nadnacionalno" i "transnacionalno"? Što bi trebalo ostati "zasebno" i "lokalno"?

Sljedećih desetljeća navedena će pitanja biti ključna u politici, a odgovori poprilično nepredvidivi. No, već sada možemo zaključiti da će se političko uređenje značajno razlikovati od političkog poretka protekla četiri stoljeća u kojemu su igrači - veoma različiti po veličini, bogatstvu, ustavnom uređenju i političkom kredu - bili posve jednaki po društvenom uređenju u vidu nacionalnih država; svaki suveren unutar svojeg teritorija i svaki od njih definiran svojim teritorijem. Danas se svi zajedno krećemo prema postkapitalističkom poretku.

Gottfried Leibniz (1646. – 1716.), jedan od posljednjih tzv. "pred-modernih" filozofa veći je dio svoga života potrošio uzaludno pokušavajući ponovno ujediniti kršćanski svijet. Njegovi motivi nisu proizlazili iz straha od vjerskih ratova između katolika i protestanata ili između različitih protestantskih sekti; ta je opasnost prošla još u vrijeme Leibnizovog rođenja. On se naime plašio da će pomanjkanje sveopćeg vjerovanja u nadnaravnog Boga otvoriti put nastajanju sekularnih religija koje su - prema njegovom uvjerenju - mogle biti isključivo tiranske i negativno utjecati na slobodu pojedinca.

Stoljeće kasnije, Jean-Jacques Rousseau potvrdio je Leibnizove strahove. Rousseau je tvrdio kako društvo može i mora kontrolirati pojedinca. Ono može i mora stvoriti "Novog Adama". Ono može i mora stvoriti jedinstveno ljudsko savršenstvo, ali također može i mora podčiniti pojedinca impersonalnoj i super personalnoj volonté générale (općoj volji) - koju su marksisti kasnije nazvali "objektivnim povijesnim zakonima". Od Francuske revolucije naovamo, "spasenje po društvu" postepeno se razvilo u dominantni kredo - najprije na Zapadu, a zatim (nakon početka Drugog svjetskog rata) i u ostatku svijeta.