Više od stotinu godina, najsnažniji i najrasprostranjeniji sekularni kredo koji je obećava "spasenje po društvu" bio je marksizam. Gotovo religijsko obećanje marksizma, mnogo više od njegove zamršene ideologije i nerealistične ekonomije, činilo ga je toliko privlačnim ljudima u svijetu, a posebno intelektualcima.

Nažalost, komunizam kao ekonomski sustav u pratnji marksizma, propao je. Umjesto bogatstva, stvorio je bijedu. Umjesto ekonomske jednakosti, stvorio je nomenklaturu dužnosnika koji su uživali u neviđenim ekonomskim privilegijama. A kao kredo, marksizam je propao jer nije uspio stvoriti "Novog čovjeka". Umjesto toga, pobudio je i ojačao sve ono najgore u "Starom Adamu": korupciju, pohlepu i žudnju za moći; zavist i međusobno nepovjerenje; tiraniju na nižim razinama i zatvorenost; laganje, pljačkanje, prokazivanje i najviše od svega, cinizam. Za komunizam kao sustav možemo konstatirati da je ipak imao svoje junake. Kao kredo, marksizam na kraju nije stvorio ni jednoga sveca.

Čovjeku možda doista više nema spasa. Jedan je latinski pjesnik možda ipak imao pravo: ljudska se priroda uvijek ušulja na stražnja vrata, bez obzira koliko se dobre vile trudile istjerati je van. Možda cinici imaju pravo kada tvrde da vrline, dobrota i nesebičnost zapravo ne postoje, već samo koristoljublje i licemjerje (iako postoji dovoljno svjedočanstava koja ukazuju na suprotno, na što se uvijek vraćam u svojim najmračnijim trenucima).

Pad marksizma kao kreda označava kraj vjerovanja u "spasenje po društvu". Što će se sljedeće pojaviti, ne znamo; možemo se samo nadati i moliti. Možda ništa drugo osim stoičke rezignacije? Možda će se dogoditi obnavljanje tradicionalne religije, koja će kvalitetno obuhvatiti potrebe i izazove ljudi u društvu znanja? Eksplozivan rast kršćanskih Crkvi u Americi koje nazivam "pastoralnim" - protestantskih, katoličkih, nekonfesijskih - mogao bi biti tome nagovještaj. Ali, to bi moglo biti i ponovno oživljenje islamskog fundamentalizma. Mladi ljudi u muslimanskom svijetu, koji gorljivo prihvaćaju islamski fundamentalizam, prije četrdeset godina bili bi jednako gorljivi marksisti. Možda će se pojaviti i nove vjere?

Pa ipak, iskupljenje, samoobnova, duhovni razvoj, dobrota i vrlina - "Novi čovjek" da upotrijebim tradicionalni termin - ponovno će postati egzistencijalnim, a ne društvenim ili političkim ciljem. Kraj vjerovanja u "spasenje po društvu" označava okretanje prema nutrini te iznova naglašava individualno i pojedinca što će sve skupa rezultirati - tome se barem nadamo - u velikom povratku individualne odgovornosti.


Treći svijet

Sadržaj ovog predavanja više se odnosi na razvijene zemlje: na Europske zemlje u koje spada i Slovenija, Sjedinjene Američke Države, Kanadu, Japan i novo razvijene zemlje Azije, a manje na zemlje tzv. Trećeg svijeta.

To nije stoga što manje razvijene zemlje smatram nevažnima ili čak manje važnima. Tako promišljati bilo bi ludo. Naposljetku, dvije trećine svjetskog stanovništva živi u zemljama Trećeg svijeta; a do kraja razdoblja tranzicije (oko 2020. godine), u zemljama Trećeg svijeta živjeti će tri četvrtine svjetskog stanovništva. Vrlo vjerojatnim smatram i to da će u sljedećih deset ili dvadeset godina doći do novih i iznenađujućih "gospodarskih čuda" zahvaljujući kojima će se siromašne i zaostale zemlje Trećeg svijeta doslovno preko noći preobraziti u brzorastuće gospodarske sile. Čak je moguće da se dogodi da takvih transformacija bude i više nego ih je bilo posljednjih četrdesetak godina, kada smo prvi put počeli govoriti o "gospodarskom razvoju".

Sve neophodne predispozicije za brzi gospodarski razvoj prisutne su u obalnim, urbaniziranim područjima kineskog kopna - od Tianjina (Tiensina) na sjeveru do Kantona na jugu. Kinezi imaju golemo domaće tržište; visoko obrazovano stanovništvo i golemo poštovanje prema edukaciji općenito; drevnu poduzetničku tradiciju i bliske veze s "prekomorskim Kinezima" u Singapuru, Hong Kongu i Tajvanu kao i pristup njihovom kapitalu, trgovačkim mrežama i obrazovanom kadru. Uspiju li uspješno otkloniti političku i gospodarsku tiraniju Pekinga navedene predispozicije mogle bi osloboditi daljnju eksploziju poduzetničkog rasta na tim prostorima. Na isti način veće zemlje Latinske Amerike posjeduju adekvatno domaće tržište za gospodarski rast. Meksiko je već danas u fazi rasta, a Brazil ne prestaje iznenađivati brzinom svoje preobrazbe nakon što je skupio političku hrabrost da krene stopama Meksika i napusti neuspješne i pomalo suicidalne gospodarske mjere iz 1970. godine. Što se tiče bivših komunističkih zemalja Istočne Europe, nitko ne može predvidjeti kakva bi iznenađenja one mogle svijetu prirediti.