Događanja u zemljama Trećeg svijeta veoma su važna za razvijene zemlje pa tako i za Sloveniju. Primjerice, Danica mi je pričala o posebnom programu IEDC-a za studente iz Afrike. Dakle, ako ondje ne dođe do brzog razvoja - gospodarskog i društvenog - razvijene će zemlje preplaviti imigranti i to u daleko većoj mjeri nego što njihovi gospodarski, društveni ili kulturni kapaciteti mogu podnijeti.

Međutim, sile koje stvaraju postkapitalističko društvo i postkapitalistički poredak ipak se stvaraju u razvijenom svijetu, kao produkt i rezultat njegovog razvoja. Odgovori na izazove postkapitalističkog društva i postkapitalističkog poretka ne mogu se pronaći u zemljama Trećeg svijeta. Ako se išta pokazalo neistinitim, onda su to obećanja lidera zemalja Trećeg svijeta pedesetih i šezdesetih godina - Nehrua u Indiji, Mao Tse-tunga u Kini, Castra na Kubi, Tita u Jugoslaviji, apostola Négritude u Africi ili neo-marksista kao što je Che Guevara. Oni su narodu obećali da će zemlje Trećeg svijeta pronaći nova i drukčija rješenja, štoviše, da će stvoriti novi svjetski poredak. Nažalost, to se nije dogodilo. Izazovi, prilike i problemi postkapitalističkog društva i postkapitalističkog poretka mogu se rješavati samo u zemljama u kojima su nastali, dakle, u razvijenim zemljama svijeta.


Društvo, poredak i znanje

Ovo se predavanje odnosi na postkapitalističko društvo i postkapitalistički poredak te na izazove koji stoje pred znanjem. Pritom izostavljam puno više toga nego što pokrivam. Danas ću manje govoriti o "povijesti u budućnosti", a više o gledanju na sadašnjost.

Područja današnje rasprave - društvo, poredak i znanje - nisu poredana po važnosti već prema predvidljivosti . Što se tiče postkapitalističkog društva, barem u osnovnim crtama znamo što se dogodilo i zašto; znamo što će se dogoditi i zašto, a veliki dio toga upravo se događa. Što se tiče postkapitalističkog poretka, do sada su napravljeni tek programi. Kako će se potrebne promjene provesti možemo samo naslutiti. No, budući da znamo što se dogodilo i zašto, moramo i možemo odrediti što bi se trebalo dogoditi i zašto. Međutim, što se tiče izazova koji se odnose na znanje, danas možemo samo postavljati pitanja - i nadati se da se radi o onim pravim.  

Često me pitaju jesam li optimist ili pesimist. Za svakog tko je poput mene preživio ovo stoljeće biti optimistom pomalo je glupavo. Nesumnjivo nas čeka još mnogo previranja, transformacija i iznenadnih prevrata koji su ovo stoljeće učinili jednim od najstrašnijih, najokrutnijih i najkrvavijih u čitavoj ljudskoj povijesti. Svakoga tko se zavarava da smo stigli blizu "kraja povijesti" čekaju neugodna iznenađenja - slična onima s kojima se suočio i američki predsjednik George Bush kada se kladio na opstanak Sovjetskog carstva pod Mihajlom Gorbačovom, a zatim i na uspjeh "Zajednice bivših ruskih nacija" Borisa Jeljcina.

Ništa s prefiksom "post" nije trajno. Kako će društvo budućnosti izgledati te hoće li uopće postati "društvom znanja" kako se neki od nas usuđuju nadati, ovisi o reakciji razvijenih zemalja na izazove prijelaznog, postkapitalističkog razdoblja - njihovim intelektualnim, gospodarskim i političkim liderima, te prije svega drugoga o svakome od nas; o načinu svakodnevnog življenja, rada i djelovanja. Međutim, ovo zasigurno jeste vrijeme za stvaranje budućnosti - upravo zato što se sve mijenja. Ovo je pravo vrijeme za akciju!