Za Rogera Saillanta, direktora kompanije Plug Power koja je prva započela proizvodnju električnih baterija za hibridne pogone, može se reći da ima "dobar instinkt". Saillant je stvorio organizaciju koja je osjetno drugačija od ostalih i u kojoj se neka posebna energija naprosto može opipati. Rad u Plug Poweru nije samo "moj posao" ili "tvoj posao", već je to "naš posao" kako kaže Roger. "Na taj način ljudi postaju uključeni. Kada se 'uključivanje' dogodi onda granice nestaju, te tada svoj rad vidite kao djelovanje unutar polja svijesti i međusobne povezanosti."
Da bi stvorio takvu organizaciju, Saillant je morao ući u područje iz kojeg se pokreću ljudska bića, a ne "strojevi": "Vjerujem da ljudi žele istinu: oni žele učiti i razvijati se, biti dio zajednice i s tom zajednicom dijeliti poticajnu viziju. Kada nastojite ove principe uvesti u praksu, kao da vam sâm svemir pomaže i vodi vas na intuitivnoj razini". Roger je svojevoljno napustio "zapovjedni most" u svojoj kompaniji i postao dio "neuronske mreže" sačinjene od ljudi koji zajedno uče i razvijaju se.
Okretanje ljudskog prekidača
Uspije li korporativni lider nadići mehanicistički svjetonazor, kreativne sile kapitalizma pokrenut će se u sasvim novim smjerovima. Uzmimo npr. Johna Akehursta, bivšeg direktora australske kompanije za proizvodnju nafte i plina Woodside Petroleum Corporation. Akehurst na prvi pogled ne sliči na revolucionara, već ostavlja dojam mirnog činovnika koji savjesno obavlja svoj posao. Pa ipak, neka posebna energija, jednostavnost i otvorenost koje ga okružuju, ukazuju na "nešto više" od puke činjenice da čovjek uživa u mukom stečenoj mirovini. John Akehurst je primjer ljudske transformacije koja je zatim uzrokovala blistave promjene unutar kompanije Woodside Petroleum koju je vodio.
Akehurst je preuzeo vođenje kompanije Woodside Petroleum 1994. g. kako bi smanjio operativne troškove i unaprijedio performanse. U to je vrijeme bio klasični kruti "zapovjedno-kontrolni" direktor koji se koristio standardnim metodama mehanicističke paradigme. Prvo što je učinio u trenutku preuzimanja nove funkcije bilo je smanjivanje broja zaposlenih za 25 posto. Njegovi postupci brzo su počeli donositi rezultate te se poslovanje Woodside Petroleum definitivno poboljšalo. Do 1999. g. tvrtka je udvostručila obim poslovanja i visoko kotirala na australskoj burzi. Njihova vizija, "biti najbolji proizvođač nafte i plina u svijetu", pokazala se vrlo poticajnom za zaposlenike. No, sve to je trajalo tek nekoliko godina.
Iako ni sam ne zna zašto - da li su se možda zaposlenici "potrošili" ili je kraj došao sam od sebe - sila koja je Woodside Petroleum svih tih godina snažno gurala naprijed jednostavno je nestala. "Ostali smo bez energije", kaže Akehurs. "Ljudi su među sobom počeli postavljati čudna pitanja:
1. Zašto sve ovo radimo?
2. Koji je smisao našeg rada? Da li je to puko smanjenje troškova svake godine?
3. Koji je smisao života na poslu?"
Akehurst je bio zaprepašten. Koliko god se trudio, nikako nije uspijevao osmisliti novu viziju kompanije. Osjetio je da su se zaglavili. Bez da je bio toga svjestan, Akehurst je naišao na ograničenja "stroja" dosegavši granice vlastitoga načina razmišljanja. Zatim su pokrenuli opsežna istraživanja koja su top menadžerima otkrila da zaposlenici misle kako menadžment u njih nema povjerenja te im zato uskraćuje autonomiju u radu. "Moja prva reakcija na rezultate istraživanja je bila: Ma sve su to gluposti! Svi su oni gomila cmizdravaca! Bolje im je da pročitaju što piše u priručniku i nastave raditi! No, kako se situacija nije mijenjala, počeo sam shvaćati da bih zaista trebao razmotriti dublja pitanja", kaže Akerhurst. "Naši odnosi na radnom mjestu bili su zaista neučinkoviti."
Živimo u doba kad je moguće činiti gotovo sve, ali je pitanje što ima smisla učiniti. Danas se zato sve više menadžera svakodnevno pita zašto troše toliko vremena na posao, što time dobivaju, koje vrijednosti ostvaruju, koje ciljeve postižu, kako to utječe na njihovu osobnost, obitelj, privatni život. Vraćamo se starim i nikad do kraja odgovorenim pitanjima poput