Porastom svjesnosti o posljedicama naših kulturalnih dostignuća - o učinku našeg mehanicističkog svjetonazora na prirodu, druge ljude i druga bića - stvoren je kolektivni odgovor koji je proizašao iz osjećaja krivice i koji je u cijelosti usmjeren na smanjivanje tog negativnog utjecaja. Pa ipak, ironično u svemu tome je to što takav pristup još uvijek proizlazi iz mehanicističkog svjetonazora jer u osnovi pretpostavlja našu odvojenost od prirode. Nasuprot tome, Braungartovo "cradle-to-cradle" promišljanje (eng. cradle - kolijevka, op.prev.) razotkriva novu razinu svijesti koja ne samo da oslobađa ljudski kreativan potencijal od mehanicističkih ograničenja čineći ga plodonosnim i životvornim, nego nas također oslobađa odvojenosti od prirode. Njegove misli i ideje su živući dokaz snage svijesti koja nije odvojiva od živog svemira iz kojega smo svi nastali i koja se prirodno kreće u smjeru rasta i evolucije.

"Otpad je hrana", tvrdi Braungart. "Ljudi su jedina bića na planeti koja proizvode neupotrebljiv otpad. Zato se cijeli planet polagano pretvara u veliko groblje. Životinje stvaraju samo ono što drugi mogu koristiti. Moramo učiti od prirode koja stvara u ciklusima i napustiti linearno razmišljanje po kojem organizacija uzima resurse iz prirode, prerađuje ih te zatim prodaje gotove proizvode koji se na kraju odbacuju. 'Cradle-to-cradle' način razmišljanja predlaže da se sve promatra kao 'hranjiva tvar' - bilo kao tehnička 'hranjiva tvar' koja se može ponovo upotrijebiti bilo kao biološka. Braungart nas upućuje da je možda upravo taj 'otpad' hrana koja će se koristiti u sljedećoj fazi razvoja ljudske civilizacije."

Braungart tvrdi da su mnogi mladi znanstvenici zainteresirani za stvaranje proizvoda s kojima se "mogu ponositi", te zbog toga rade na način koji predstavlja "značajnu evoluciju u odnosu na sve ono što je do danas učinjeno".

Braungart i novi industrijski aktivisti veoma su dosjetljivi. "Na primjer," kaže on, "osmislili smo ambalažu za sladoled koja se, nakon što ju izvadite iz zamrzivača, u roku od sat vremena razgrađuje u tekućinu. No, ono što je zanimljivo nije samo biološka razgradivost ambalaže koja je čak i manje važna. U nju smo ugradili sjemenke rijetkih biljaka tako da odlaganje tog 'otpada' u prirodu nije više nepoželjno, već upravo suprotno, postaje aktivnost koju treba ohrabrivati u što većoj mjeri."

Međutim, industrijske inovatore kao i stanice leptira u tijelu gusjenice, metaforički proždire "stroj" kojeg pokreće profit. Njihove sjajne inovacije, novi proizvodi i materijali ne mogu pronaći put do tržišta. Braungart mi govori kako "nailaze na snažne blokade od strane srednjeg menadžmenta, odnosno ljudi odgovornih za provođenje korporativnog poslovnog plana. Ograničene restriktivnom zakonodavnom politikom u SAD-u i još uvijek vođene i motivirane profitom, zapadnjačke korporacije se premještaju u zemlje s nižim standardima u zaštiti okoliša, poput Kine i Malezije, kako bi i dalje proizvodile jeftine proizvode niske kvalitete."

Komentar

Velimir Srića

Živimo u doba kad je moguće činiti gotovo sve, ali je pitanje što ima smisla učiniti. Danas se zato sve više menadžera svakodnevno pita zašto troše toliko vremena na posao, što time dobivaju, koje vrijednosti ostvaruju, koje ciljeve postižu, kako to utječe na njihovu osobnost, obitelj, privatni život. Vraćamo se starim i nikad do kraja odgovorenim pitanjima poput

pročitaj...