Osjećala sam prisutnost tog lika, bio je tako stvaran kao da je oduvijek živio u meni na nekom skrovitom mjestu. Osjećala sam da u meni postoji posebno mjesto odakle dolaze mudrost i razumijevanje. To posebno, uzvišeno "mjesto" se otvaralo na sastancima Kruga te sam naučila djelovati iz njega.

Nikada nisam naslutila da bi takvo "mjesto" moglo postojati u meni, iako se kasnije činilo da je ono oduvijek bilo tu, nadohvat ruke, zatvoreno za pristup do tog posebnog trenutka u mom životu. Sposobnost Kruga da mi pomogne u stvaranju procesa utjecala je na otkrivanje "mjesta" u meni kojem se od tog trenutka uvijek obraćam kada tražim mudrost. Sve je to nastalo u procesu dubokog propitivanja; ne samo intelektualnog propitivanja već propitivanja naše cjelokupne osobnosti i spremnosti da stvorimo novu praksu i djelovanje.

Stoga bih ukazala na još jedan fenomen Kruga: našu spremnost na eksperimentiranje kako bi se stvorili novi procesi.

Od tog trenutka moja se perspektiva proširila te sam postala mudrija u odlučivanju. Sve mi to govori o postojanju neke moćne sila oslobođene tijekom naših okupljanja koja me prati i živi sa mnom čitavo vrijeme.

COS: Uočio sam da ti se ruke kreću prema prsima (prostor oko srca) kada govoriš o tom mjestu. Isto si učinila kada si zatim rekla "Ja". Možeš li opisati neke elemente tog iskustva? Na koji način razlikuješ djelovanje iz područja normalnog identiteta ili iz dubljeg, autentičnog "mjesta"? Na koji se način percipira ta razlika?

Krug: Pa... Mogu reći da se znatno usporim kad se nalazim u "mjestu" dubokog znanja te da pokušavam osvijestiti svoje osjećaje. Disanje mi se uspori: tada mi se čini kao da je cijeli svijet usporio. Osjećaj se javlja u predjelu srca kao duboko, otvoreno, tamno, no ipak prosvijetljeno "mjesto" koje je u isto vrijeme snažno i fluidno, te značajno različito od uobičajenog mjesta iz kojeg ja djelujem. Kada kažem "uobičajeno" tada mislim na svoj um i razmišljanje, odlučivanje, pokušaje da oblikujem i ostvarujem događaje. Sve to se značajno razlikuje od procesa o kojem govorimo, kada "otvoreno osluškujemo što je to što želi nastati".

Kada pođem na to "mjesto" doživljavam iskustvo slušanja posebno vrijednih osjećaja u meni. Pod pojmom "vrijednost" podrazumijevam da moje iskustvo, umjesto praznine, daje punoću. Radi se o osjećaju da su um i srce na neki način centrirani, o osjećaju ispunjenosti cijelog bića, a ne samo uma, o osjećaju potpune prisutnosti.

Također osjećam nešto što je starije od mene same. To je nešto mnogo veće od mene same, nešto na što se moje "malo Ja" oslanja.