Izvorišta

Ideja za ovaj projekt proizašla je iz zapažanja vezanih uz sve nepridvidljivije vremenske neprilike tijekom posljednjih nekoliko godina. Dodatni poticaji proizišli su iz upoznavanja s literaturom posvećenoj temi "klimatske promjene" (Sterman & Sweney, 2006.) ili "klimatska kriza" ( Al Gore, 2007.), "održivost" (Ehrenfeld, 2000.; 2004.); Fourth Assement Report of the Intergovernmental Report on Climate Change (2007.); Human development Report 2007/2008: Fighting Climate Change, Human solidarity in a divided world (2007.)

Na temelju izučavanja rezultata brojnih znanstvenih istraživanja Al Gore je ukazao da je klimatska kriza posljedica čovjekovih aktivnosti. Ključni argument u prilog njegovo tezi predstavljaju nalazi istraživanja o koncentraciji CO2 u atmosferi. Za samo 48 godina (koliko traju sustavna mjerenja ovog fenomena) koncentracija CO2 u atmosferi povećana je s 315 na 381 ppm. To predstavlja rast od 20%! Do povećanja koncentracije CO2 dolazi stoga što je emisija ovog plina veća od apsorpcijskih sposobnosti planete Zemlje. Još prije nekoliko godina znanstvenici su procjenjivali kako je emisija dvostruko veća od apsorpcije. No, prema najnovijim istraživanjima (P. Senge, 2006.), količina plinova koji se emitiraju u atmosferu je četiri do pet puta veća od apsorpcijskih sposobnosti planete. Povećanje razlike između emisije i apsorpcijskih sposobnosti rezultira ubrzanim rastom koncentracije CO2 u atmosferi.

Proces klimatskih promjena predstavlja klasični sustavni problem. Njegova prostorna dimenzija je globalna, vremenska dimenzija nadilazi uobičajene vremenske horizonte ljudi. Primjerice, procjenjuje se kako su današnji efekti staklenika rezultanta emisije plinova iz 70-tih godina prošlog stoljeća (C. O. Scharmer, 2007.; J.D. Stermann, L.B. Sweeney, 2006.). To znači da između emisije plinova i njihovih učinaka postoji vremenski jaz (kašnjenje) od 25.-30. godina! Za usporedbu, sredinom 70-tih godina koncentracija CO2 iznosila je oko 325-330 ppm. Ako bi smo, nekim čudom, danas i smanjili emisiju CO2 (sveli ju na razinu jednaku apsorpcijskim sposobnostima planete) to znači da bi njena koncentracija (zbog kašnjenja u ovom izuzetno kompleksnom sustavu) nastavila s rastom narednih 30-tak godina!

Koncentracija CO2 (kao i drugih "stakleničkih plinova") rezultira nastankom "učinka staklenika" - zagrijavanjem atmosfere, oceana i mora. Analize kretanja prosječnih godišnjih temperatura ukazuju na njihov stalni rast. Primjerice, 2003. godine Europu je zahvatio toplinski val zbog kojega je umrlo 35.000 osoba!

Uslijed zaobljenosti Zemlje učinci zagrijavanja nisu ravnomjerno raspoređeni po svim njenim dijelovima. Riječju, povećanje prosječne temperature na Zemlji za 2,75°C bi na Ekvatoru dovelo do povećanja od 0,5 - 1°C, ali i do povećanja temperature na polovima za čak 6-7°C! Povećanje temperature dovodi do otapanja ledenjaka. Uslijed netom opisane distribucije učinaka povećanja temperature, najsnažnije otapanje ledenjaka jeste na Sjevernom i Južnom polu. Kako se na Južnom polu (kao i Grenlandu) nalaze najveće količine leda to bi njihovo otapanje rezultiralo podizanjem razine mora za 5,5 - 6 metara!