Izvorišta

Ideja za ovaj projekt proizašla je iz zapaďż˝anja vezanih uz sve nepridvidljivije vremenske neprilike tijekom posljednjih nekoliko godina. Dodatni poticaji proizišli su iz upoznavanja s literaturom posveďż˝enoj temi "klimatske promjene" (Sterman & Sweney, 2006.) ili "klimatska kriza" ( Al Gore, 2007.), "odrďż˝ivost" (Ehrenfeld, 2000.; 2004.); Fourth Assement Report of the Intergovernmental Report on Climate Change (2007.); Human development Report 2007/2008: Fighting Climate Change, Human solidarity in a divided world (2007.)

Na temelju izuďż˝avanja rezultata brojnih znanstvenih istraďż˝ivanja Al Gore je ukazao da je klimatska kriza posljedica ďż˝ovjekovih aktivnosti. Kljuďż˝ni argument u prilog njegovo tezi predstavljaju nalazi istraďż˝ivanja o koncentraciji CO2 u atmosferi. Za samo 48 godina (koliko traju sustavna mjerenja ovog fenomena) koncentracija CO2 u atmosferi poveďż˝ana je s 315 na 381 ppm. To predstavlja rast od 20%! Do poveďż˝anja koncentracije CO2 dolazi stoga što je emisija ovog plina veďż˝a od apsorpcijskih sposobnosti planete Zemlje. Još prije nekoliko godina znanstvenici su procjenjivali kako je emisija dvostruko veďż˝a od apsorpcije. No, prema najnovijim istraďż˝ivanjima (P. Senge, 2006.), koliďż˝ina plinova koji se emitiraju u atmosferu je ďż˝etiri do pet puta veďż˝a od apsorpcijskih sposobnosti planete. Poveďż˝anje razlike izmeďż˝u emisije i apsorpcijskih sposobnosti rezultira ubrzanim rastom koncentracije CO2 u atmosferi.

Proces klimatskih promjena predstavlja klasiďż˝ni sustavni problem. Njegova prostorna dimenzija je globalna, vremenska dimenzija nadilazi uobiďż˝ajene vremenske horizonte ljudi. Primjerice, procjenjuje se kako su današnji efekti staklenika rezultanta emisije plinova iz 70-tih godina prošlog stoljeďż˝a (C. O. Scharmer, 2007.; J.D. Stermann, L.B. Sweeney, 2006.). To znaďż˝i da izmeďż˝u emisije plinova i njihovih uďż˝inaka postoji vremenski jaz (kašnjenje) od 25.-30. godina! Za usporedbu, sredinom 70-tih godina koncentracija CO2 iznosila je oko 325-330 ppm. Ako bi smo, nekim ďż˝udom, danas i smanjili emisiju CO2 (sveli ju na razinu jednaku apsorpcijskim sposobnostima planete) to znaďż˝i da bi njena koncentracija (zbog kašnjenja u ovom izuzetno kompleksnom sustavu) nastavila s rastom narednih 30-tak godina!

Koncentracija CO2 (kao i drugih "stakleniďż˝kih plinova") rezultira nastankom "uďż˝inka staklenika" - zagrijavanjem atmosfere, oceana i mora. Analize kretanja prosjeďż˝nih godišnjih temperatura ukazuju na njihov stalni rast. Primjerice, 2003. godine Europu je zahvatio toplinski val zbog kojega je umrlo 35.000 osoba!

Uslijed zaobljenosti Zemlje uďż˝inci zagrijavanja nisu ravnomjerno rasporeďż˝eni po svim njenim dijelovima. Rijeďż˝ju, poveďż˝anje prosjeďż˝ne temperature na Zemlji za 2,75°C bi na Ekvatoru dovelo do poveďż˝anja od 0,5 - 1°C, ali i do poveďż˝anja temperature na polovima za ďż˝ak 6-7°C! Poveďż˝anje temperature dovodi do otapanja ledenjaka. Uslijed netom opisane distribucije uďż˝inaka poveďż˝anja temperature, najsnaďż˝nije otapanje ledenjaka jeste na Sjevernom i Juďż˝nom polu. Kako se na Juďż˝nom polu (kao i Grenlandu) nalaze najveďż˝e koliďż˝ine leda to bi njihovo otapanje rezultiralo podizanjem razine mora za 5,5 - 6 metara!