Prvo jutro naše radionice proteklo je u predstavljanju članica grupe, vrlo emotivnom, na trenutke pomalo i bolnom. Jedna od žena je rekla kako je tijekom svoje karijere uglavnom podržavala i pomagala muškarce, te da napokon želi poslušati svoj unutarnji glas i pružiti neki osobni doprinos. Druga se članica naše grupe osjećala veoma iscrpljenom, osjećala je kako gubi bitku u pokušaju ostvarenja svih očekivanja vezanih uz posao, obitelj i profesionalni razvoj. Treća je pak rekla kako bi rado naučila prihvatiti pomoć i podršku drugih, te zaboravila na osjećaj kako mora "sve napraviti sama".

Zatim smo razgovarale o nama kao o liderima. Uskoro je postalo očito da, iako su mnoge članice grupe bile na istaknutim vodećim položajima, same sebe nisu vidjele liderima u tradicionalnom smislu. Čak je bilo i nekoliko slučajeva kada je sudionicama bilo vrlo teško shvatiti zašto ih ljudi uopće smatraju liderima. Raspravljale smo i o raširenosti mita o "herojskim liderima" - pojedincima s vizijom koji sve postižu sami. Uočile smo da je model liderstva koji se nazire u pričama ovih žena zapravo model osobe koja uviđa suštinu problema i želi pomoći da se stvari promijene u samome korijenu. Ti lideri trebaju postavljati pitanja i poticati ljude da stvari poimaju na nove načine. One tako pokreću ljude oko sebe, ponekad jednog po jednog, što u konačnici rezultira akcijom u kojoj su tim ili zajednica učinkovitiji od bilo kojeg pojedinca.

Također smo primijetile kako ženama neki vidovi liderstva stvaraju nelagodu, primjerice moć, vidljivost, ranjivost ili izloženost. Mnoge su žene opisale bolna iskustva kada su morale slijediti tuđu viziju bez mogućnosti da istoj doprinesu, dok se istovremeno od njih očekivalo da spomenutu viziju predstavljaju i brane u javnosti. Zapitale smo se da li mi žene naginjemo tome da se radije bavimo tuđim problemima negoli istražujemo osobne, te smo se bavile sljedećim pitanjem: zašto me drugi smatraju liderom?

Podijelile smo se u parove i pokušale opisati u kojem smo se razdoblju života osjećale autentičnim liderima. Dogodilo se da su opisi često bili drugačiji od očekivanih. Razgovarale smo o trenucima u kojima smo intuitivno reagirale i bile hrabre, o trenucima kada smo uvidjele potrebu i djelovale, suočivši se s izazovom unatoč lošim izgledima, te se žrtvovale i odlučivale, bile suosjećajne i podijelile patnju s drugima. Spomenule smo i trenutke kada smo iskusile ozbiljnost i zabavu, osjećale se ranjivima i bile voljne izložiti svoje "rane", kada smo bile prijemčive i hrabre, kada smo bile u stanju uključiti i druge, te kada smo iskusile učenje proizašlo iz boli. Istraživši uvjete u okolini koji potiču autentičnost, shvatile smo da je najznačajniji od njih "mreža za podršku" i mogućnost dijeljenja ideja s drugima.

Komentar

Emilija Nagj

Želimo li da se dogodi bilo kakva promjena stvari je potrebno mijenjati "u korijenu". Svi smo mi (pre)često skloni "kozmetičkim" promjenama, tek toliko da se nešto događa, pa tako mijenjamo organizaciju, načine rada i slično samo da bi nešto radili, bez da ulazimo "u dubinu". Često u tom procesu zaboravljamo na svrhu, odnosno cilj koji se promjenom treba

pročitaj...