Zatim smo krenule s novim nizom pitanja usmjerenim na "što ako?", poput onih: Što želim otpustiti? Što želim prigrliti? Koji je moj najveći mogući doseg u budućnosti? Što mi trenutno najviše znači? Što želim? Zaključci s ove seanse bili su još zanimljiviji od prethodnih. Jedna je žena rekla: "Kada osjetim budućnost, shvatim da je ona usko povezana s hrabrošću. Nije toliko temeljena na onome što mogu postići ili što znam, nego na onome koliko u tu situaciju mogu unijeti sebe." Sjedile smo zajedno uživajući u nježnosti i radosti nadolazeće budućnosti, za koju nijedna od nas nije točno znala kako će izgledati, no znale smo da će biti životna i moćna.

Pitanja "što sad?" uključivala su sljedeće: Koje pokuse mogu napraviti? Koga mogu uzeti za saveznika? Koje resurse mogu privući? Koje prototipove mogu stvoriti? Velika količina ideja je proizašla iz tih propitivanja, poput onih o stvaranju koncentričnih krugova uključenosti, zatim ideja o razgovoru s jednom osobom koju je moguće zainteresirati, te ideja o usmjeravanju na jednu stvar koju je potrebno dobro obaviti.

Potom smo se vratile na model. Svaka ga je žena opisala na temelju vlastitog otkrivenja. Slika je uskoro bila prepuna ideja, arhetipova, uloga, ključnih koraka i podsjetnika. Kada smo završile s U-modelom, shvatile smo da smo stvorile ogroman kotao vlastitog iskustva koji je predstavljao duboko mjesto brižnosti, kako za nas, tako i za ljude koje vodimo.

Komentar

Emilija Nagj

Želimo li da se dogodi bilo kakva promjena stvari je potrebno mijenjati "u korijenu". Svi smo mi (pre)često skloni "kozmetičkim" promjenama, tek toliko da se nešto događa, pa tako mijenjamo organizaciju, načine rada i slično samo da bi nešto radili, bez da ulazimo "u dubinu". Često u tom procesu zaboravljamo na svrhu, odnosno cilj koji se promjenom treba

pročitaj...