Moja teza kako bi lideri u mnogo većoj mjeri trebali biti "sluge", te da bi svi mi trebali slijediti samo one lidere koji su se dokazali u služenju, sigurno nije popularna. Mnogo je ugodnije i jednostavnije prihvatiti tradicionalni stav o tome što se očekuje od vođe. Nekoliko je jednostavnih, uvjerljivo argumentiranih mogućnosti između kojih možemo birati. Prva je, obzirom da se čini kako nam je društvo korumpirano, težnja za "izbjegavanjem središta" povlačenjem u idilično bivstvovanje koje minimalizira sudjelovanje u "sustavu". Zatim je tu pretpostavka po kojoj je potrebno, budući da dosadašnji pokušaji reforme postojećih institucija nisu donijeli zadovoljavajuće rezultate, posve uništiti postojeće kako bi mogle niknuti nove, savršene institucije. Čini se kako javnost ne pridaje dovoljno pažnje pitanju odakle će doći novo sjeme koje trebamo i tko će biti vrtlar zadužen za uzgoj novoga. Koncepcija "vođenje služenjem" u suprotnosti je s opisanim mentalnim modelima.

U skladu s time, potpuno je razumljivo kako ljudi, a pogotovo mlađe osobe, biraju jednostavnije alternative. Budući da vremenski period obrazovanja duboko zadire u zrelu dob, sudjelovanje mladih u životu društvene zajednice efikasno se sprečava. Kako je današnje obrazovanje po svojoj prirodi pretežito apstraktno i analitičko, nije ni čudo da su ljudi zaokupljeni kritiziranjem, te da ne misle mnogo o tome "Što Ja mogu učiniti u svezi s tim problemom?"

Ukoliko se ne pojavljuje u obliku potpune preokupacije, naravno da zdravi kriticizam ima svoje opravdano mjesto i svrhu. No, u doba krize, poput krize liderstva u kojoj se trenutno nalazimo, preveliki broj potencijalnih "graditelja" obeshrabrujemo analitičkom potragom za "lošim" i potrebom da se dostigne "savršenstvo". Slobodno možemo ustvrditi kako je veoma opasno to što često previše slušamo analitičare, a premalo umjetnike.

Alberta Camusa je potrebno, po mojem osobnom mišljenju, izdvojiti od ostalih velikana njegovog vremena i nadjenuti mu titulu proroka zbog njegovih neumoljivih zahtjeva da se svatko od nas suoči sa zahtjevnim uvjetima vlastitog postojanja te da, poput Sizifa, prihvatimo stijenu koja nam je dana i usprkos njoj pronađemo svoju sreću. Važnost njegovih stavova u kontekstu koncepcije "vođenje služenjem" možemo pronaći u zadnjem odlomku njegovog posljednjeg objavljenog djela "Stvarajte opasno" (eng. Create Dangerously):