"Liderstvo služenjem" - način života

Shann Ferch Shann Ferch, doktor znanosti, profesor liderstva na Gonzaga University i urednik uglednog časopisa The International Journal for Servant Leadership, stručne publikacije u izdanju Greenleaf Center for Servant Leadership.

Što se to krije u glasu, nasmijanom licu i razigranom osmijehu djeteta što nas podsjeća na misterij i čudo postojanja? Mislim kako u tom osmijehu možemo pronaći slobodu i mir, jednostavnu i neopterećenu suštinu mladosti i života. Međutim, ta esencija u zreloj dobi često postaje zamagljena, neuhvatljiva, a nekim ljudima i posve nedostupna. Katkada naši životi mogu postati toliko ispunjeni brzinom, komplikacijama, pritiskom i zbrkom da posve zaboravljamo normalno "disati".

Ovdje, u središtu naše ljudskosti, pruža se prilika za drugačiji život. Disciplina koja je neophodna za razvoj vlastite nutrine, srca i duše, stvara složen i često nepogodan skup okolnosti za sve ljude koji teže vođenju. Greenleafov preokret u analizi te težnje prvi je korak za sve one u potrazi za suosjećajnijom i na odgovarajući način snažnijom nutrinom. Greenleaf je ustvrdio kako pravi lider prije svega želi služiti. Navedena kratka, jednostavna i u isto vrijeme revolucionarna misao uzdrmala je temelje tradicionalne filozofije liderstva. Svi mi koji smo odrasli u uvjetima komandno-kontrolnog mentaliteta teško se okrećemo tišini, kontemplaciji i promišljenom djelovanju služenja. Pa ipak, temeljne pretpostavke "liderstva služenjem" postaju očite gdje god i kad god se pojave. Suština liderstva služenjem, manifestirana u istančanim i dostojanstvenim međuljudskim odnosima, često nas zatekne, liječi i povlači u dublje razine našeg bića.

Razmotrimo opet život djeteta. Postoji nešto predivno u našoj djeci, njihova žilavost, nesavladivost. Želim naglasiti kako su puni života. Teško da itko može pronaći depresivno dijete, osim u slučaju kada su mu uskraćene osnovne životne potrebe. Pa čak i tada, njihova energija razoružava. Sjećam se vremena kada mi je kćer imala 4 godine i kada je spavala s nama u krevetu. Voljela je ustajati rano ujutro. Ja nisam. Ja sam volio ujutro spavati. Jednoga dana hodala je po krevetu, bilo je potpuno mračno kada se nagnula kroz prozor. Prozor su pokrivali venecijaneri, a kada je i njih razmaknula, sunce je ušlo u sobu. Okrenula se i glasno povikala: "Predivan sunčan dan!" Ja, odrasla osoba, nisam bio spreman na takav početak dana, na "sunčan dan". Želio sam samo nastaviti spavati. Tada se vratila na sredinu kreveta. Iako je bio mjesec srpanj, vrhunac ljeta, u jednom trenutku je sretno povikala: "Božićni darovi!"

Takva su djeca. Takva je radost.