Navedena ideja vraća me u dane mladosti, kada sam kao mladi menadžer obavljao dužnost direktora jednog velikog riječkog trgovačkog centra. Postavljen od strane uprave da "promijenim stvari na bolje" brzo sam shvatio kako ključni problemi proizlaze iz načina razmišljanja i funkcioniranja onih istih ljudi koji su me postavili da ih riješim. Iako se čini paradoksalnim, tako nije. Mnogi su se sreli sa sličnim situacijama kada ljudi traže od vas da riješite probleme koje si oni sami, nesvjesno, kreiraju.

Borba je trajala nepunih osamnaest mjeseci nakon koje sam, naravno, ja "poginuo". Odlučili su se za smjenu i "novog čovjeka" koji će biti sposoban "riješiti nagomilane probleme". Na moje je mjesto zasjeo kolega s istim zadatkom ali i istom sudbinom. Nakon dvije godine priča se ponovila te sam čuo kako su isti ljudi krenuli opet u novu potragu. Od tada pa do danas promijenili su još trojica direktora, uvijek na isti način, uvijek iz istog razloga i uvijek uz istu priču.

Sve vam ovo govorim kako bih podržao tezu da rezultati manje ovise o ljudima a mnogo više o sustavu. Situacija u kojoj sam se tada našao jasno je bila determinirana dizajnom sustava koji mi je onemogućavao da uvedem bilo kakve promjene. Budući da uprava nije bila sposobna uvidjeti nevidljive niti koje su određivale ponašanje sustava, svaka promjena ljudi (nakon mene još četvero novih direktora), ma koliko oni kvalitetni bili (nije valjda da baš nitko od nas nije bio sposoban), uvijek je vodila do istih, loših rezultata. Umjesto da se bave sustavom, članovi uprave, poput mnogih drugih hrvatskih menadžera, bavili su se ljudima razmišljajući o tome koji je od njih više a koji manje sposoban što je uvijek vodilo do istog ciklusa smjene i potrage za "novim", bez da objektivno sagledaju svoju vlastitu ulogu u kreiranje cjelokupne "drame".


Ugodno čitanje!