Generiranje novih ideja, iako se to na prvi pogled možda ne čini, mnogo je manji problem od prepoznavanja i implementacije istih. Ljudi su, više-manje, vrlo kreativna bića kojima rijetko kada nedostaje novih i kvalitetnih ideja. Uz to, proces se u mnogome može dodatno pospješiti stvaranjem kreativnog okruženja i raznim novim tehnikama kojima se osvještavaju stare, nametnute pretpostavke koje smo naslijedili iz prošlosti i koje prenosimo iz generacije u generaciju putem kolektivne svijesti u obliku kulturoloških artefakata.

Neki autori, primjerice Margaret Wheatley, idu dalje kada tvrde da „svaki sustav u svojim okvirima već sada sadrži sve informacije potrebne za opstanak, rast i razvoj“.

Problem se javlja u drugoj faza kada lideri trebaju prepoznati putokaze za taj „novi put“ koji se često javljaju na iznenađujućim mjestima, u čudnim oblicima, kao neočekivane usmene i ili pisane poruke, od neočekivanih ljudi ili medija. U ovoj fazi najviše dolazi do izražaja kategorija „kvaliteta svjesnosti lidera“ o kojoj toliko pišemo i govorimo budući da ona posve određuje liderovu sposobnost prepoznavanja tog „novog puta“ koji su ukazuje i izvire „negdje iz okoline“. Ako lider ne posjeduje potrebnu razinu svjesnosti tada neće prepoznati „putokaze“ već će ih jednostavno odbaciti i poistovjetiti s „nevažnim informacijama“.

Na kraju, čak i onda kada se nova ideja prepozna, sustavi nailaze na ogromne probleme u njihovoj implementaciji, posebice ako nove ideje ne dolaze s razine top managementa. Budući da implementacija novine zahtijeva suočavanje s prevladavajućim načinom razmišljanja unutar organizacije, s ukorijenjenim mentalnim modelima, nova ideja u tom procesu (pre)često „umire“ kako bi organizacija mogla zadržati toliko voljeni status quo i ostati u svojoj „zoni ugode“.

Ugodno čitanje!