Duhovno iskustvo umjetnosti liderstva

David L. Cooperrider, Frank J. Barrett David L. Cooperrider, profesor na Weatherhead School of Management, bivši predsjednik Sekcije za organizacijski razvoj pri National Academy of Management, gostujući predavač na Harvardu, Stanfordu, University of Chicago, Katholieke University u Belgiji, MIT-u i Cambridgeu. Autor je 15 knjiga i 50-tak stručnih članaka. Savjetnik je uprave tvrtki Boeing Corporation, Fairmount Minerals, Green Mountain Coffee Roasters i McKinsey.

Frank J. Barrett, doktor znanosti, profesor menadžmenta na Graduate School of Business and Public Policy, Monterey, Kalifornija i gostujući profesor na Harvard Business School. Academy of Management nagradila ga je 2003. godine nagradom Best Paper Award za najbolji stručni članak godine u svijetu na području organizacijskog razvoja.  

Tajanstveno, zagonetno, misteriozno... Najsvjetlije je iskustvo koje čovjek može doživjeti. Zapravo, radi se o fundamentalnoj emociji, kolijevci istinske znanosti i umjetnosti. Tko zaboravlja ovu istinu, tko zaboravlja na divljenje, čuđenje i zapanjenost, živi je mrtvac, ugašena svijeća. - Albert Einstein


Koja je uloga duhovnog iskustva u humanističkim znanostima? U kojem odnosu stoje proživljena iskustva svetog i naše sposobnosti propitivanja, divljenja, čuđenja, istraživanja, otvorenosti i učenja? Što doista mislimo kada kažemo "u duhu... (propitivanja, istraživanja, vremena i slično)?" Shvaćamo li ozbiljno pojam "duha" ili ga tek tako koristimo, ponavljajući staru naviku? Ako je odgovor pozitivan, na koji način? Primjerice, što se dešava kada osoba zadužena za intervjuiranje pristupi svome poslu kao nekoj vrsti svetoga poziva ili, još i bolje, s istinskim osjećajem zahvalnosti koji je zbližava s drugim ljudskim bićem kao s plemenitom dušom umjesto da koristi klasični, bezlično-tehničko-birokratski pristup? Mislite li da kvaliteta pristupa utječe na dijalog i rezultate intervjua? Kako će se sve to odraziti na dobivene informacije? Kako će se sve to kasnije odraziti na čitatelje?

Koji je pravi razlog tome da je naša zapadnjačka kultura jezičnu terminologiju duhovnog iskustva uobičajeno ograničila na religiozne ljude i mistike, iako u biografijama legendarnih znanstvenika poput Einsteina i Newtona često pronalazimo citate sufijskog mistika i pjesnika Rumija ili pak zvonke poruke milosrđa Njegove Svetosti Dalaj Lame?

Ovdje se počinjemo propitivati: nije li zadatak lidera i menadžera, dakle znanstvenika u području društvenih znanosti, objektivno i nepristrano prikazivati i reflektirati društvena zbivanja u svijetu koji nas okružuje? Ako je odgovor negativan, koji je onda smisao našeg posla? Je li moguće da kroz naše pretpostavke, izbor tema i pitanja u velikoj mjeri sami stvaramo svijet kojeg kasnije otkrivamo? Živimo li - svatko ponaosob - u svijetu stvorenom vlastitim promišljanjem? Je li moguće da društveni sustavi rastu, izgrađuju se i evoluiraju upravo u smjeru najčešćih, upornih i iskreno postavljenih pitanja? Ako je tome tako, o kojim se pitanjima radi?

Na isti smo način promišljali o organizaciji s kojom smo kao poslovni savjetnici surađivali. Bi li zaposlenici Roadway Expressa, jedne od najvećih prijevozničkih tvrtki SAD-a, danas razgovarali o kompletnom redizajnu organizacije izgrađene na temeljima McGregorove Teorije Y da se on i Abe Maslow, nekada davno, nisu usudili dirnuti u tradicionalno znanje i iznijeti pred javnost novi misaoni koncept, teoriju koja je tada definitivno bila "ispred svoga vremena"? Zašto se dešava da u svijetu suštinski oblikovanom mentalnim modelima, pretpostavkama, idejnim sustavima, kulturološkim konstrukcijama i raznim raspravama tako rijetko nailazimo na plodne teorije poput McGregorove i Maslowljeve? Još i važnije, što možemo sami napraviti kako bi potaknuli potrebnu strastvenost, uzbuđenje, inspiraciju, hrabrost i duhovnost na radnom mjestu i prevladali konvencionalne barijere u procesu transformacije?