Liderstvo služenjem: intervju s Ivanom Parlov

Alan Žepec Ivana Parlov, diplomirala je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, postala profesorica njemačkoga i hrvatskog jezika i književnosti te otišla u Afriku (Tanzanija) pomagati najsiromašnijima. Dobitnica je nagrade "Ponos Hrvatske" za 2010. godinu.

Alan Žepec, leadership coach, www.alanzepec.com

Nakon završenog studija hrvatskog i njemačkog jezika i književnosti, Ivana Parlov odlučila se za odlazak u Tanzaniju. U Zagrebu je upoznala dvojicu afričkih studenata teologije, a nakon susreta s tanzanskim nadbiskupom Norbertom Mtegom iz biskupije Songee dogovorila je volonterski posao u osnovnoj i srednjoj školi te na tamošnjem teološkom sveučilištu, kao profesorica engleskog i njemačkog jezika. Unatoč brojnim predrasudama tipa "zašto ideš dolje?" ipak je otputovala, na "dva mjeseca" kako je prvobitno planirala, da bi na kraju ostala gotovo godinu dana. Potaknuta životom i djelom Majke Terezije, hrvatska profesorica upustila se u neizvjesnu afričku avanturu sa samo jednom željom - "pomagati ljudima u potrebi, gdje god se oni nalazili". Duboko dirnuta afričkom stvarnošću te posebno teškim životom afričke djece, s navršenih 26 godina života odlučila je sagraditi sirotište u Tanzaniji. Bez ikakvih sredstava, oboružana "tek" vizijom, željom i potrebom da učini nešto za njih, Ivana je u sljedećih nekoliko mjeseci uz svesrdnu pomoć Vesne Pavlić i Mateja Skenderovića sakupila pozamašan iznos od 100.000 eura i izgradila sirotište za 50 djece u nevjerojatnom vremenskom roku od 6 mjeseci.

Ivana, ovo što si napravila naprosto je nevjerovatno! Svi mi dobro znamo koliko je teško pokretati projekte "od početka", ovdje u Hrvatskoj, kada je čovjek "kod kuće" i ima mnoga poznanstva. Uspjela si realizirati veliki projekt u Tanzaniji, i to u tako kratkom vremenskom periodu, bez inicijalnih sredstava… Doista impresivno. Kako je sve to počelo?

Sve je počelo još u srednjoj školi. Odrasla sam u Imotskom, gdje sam kroz obitelj i franjevačku katoličku mladež dobila dobre primjere i temelje o kontinuiranom pomaganju ljudima s posebnim potrebama, starijim ljudima, siromašnima... Kada sam došla studirati u Zagreb, nastavila sam aktivno volontirati u raznim ustanovama. Jeste li znali da u Hrvatskoj mnogi ljudi volontiraju? Primjerice, želite li volontirati u Domu za nezbrinutu djecu u Nazorovoj ulici u Zagrebu, upisat će vas na listu čekanja jer imaju previše volontera. Mnogi ljudi žele pomagati pa to i čine. Uvidjevši da kod nas potrebe nisu toliko izražene, jer nas, Bogu hvala, ima dovoljno, počela sam istraživati mogu li otići negdje izvan granica naše zemlje kako bih pomogla onima kojima je najpotrebnije.

Usporedo s traženjem angažmana, počela sam čitati o Majci Tereziji i ocu Gabriću te shvatila da u meni postoji ogromna želja, poziv, nekakva misija da krenem baš u tom smjeru. Da sve ne bi ostala samo puka želja, odmah sam se povezala s jednom udrugom iz Splita koja je organizirala volontiranje izvan Hrvatske te su mi oni pomogli u pripremama. No, na kraju nisam otišla preko njih budući da njihov program traje godinu dana na koje se tada nisam mogla odlučiti. Iako se na tako daleko volontiranje uobičajeno odlazi na najmanje godinu dana, odlučila sam se za najviše tri mjeseca nakon kojih ću vidjeti što i kako dalje. Ipak sam odlazila u nepoznato i to sama pa mi nije bilo sasvim svejedno. No, plan se brzo izmijenio. Po završetku prva tri mjeseca nazvala sam roditelje i rekla im da ostajem još tri, pa onda još tri, pa onda još tri tako da sam na kraju u Africi provela gotovo godinu dana.