U našem časopisu često naglašavamo poruke uglednih profesora i učitelja liderstva koji govore da se "liderstvo najbolje uči čitanjem o životu i djelu velikih lidera". Kažeš da si i ti čitala o Majci Tereziji i ocu Gabriću. Na koji način su te oni inspirirali?

Često i danas čitam o Majci Tereziji, ocu Gabriću, ali i o drugim ljudima poput A. Schweitzera koji su uvijek bili spremni pomoći svima, a pogotovo siromašnima, bolesnima, gladnima. Majka Terezija bila je posebna jer je pomagala bezuvjetno, što znači da ljude nije dijelila po rasi, vjeri, državljanstvu... Takvim pristupom povezala je mnoge ljude i pokazala koliko je važno pomagati potrebitima, ne tražeći ništa zauzvrat. Isto se odnosi i na oca Antu Gabrića koji je surađivao s Majkom Terezijom i slijedio njen put. Koga oni svojim djelima ljubavi ne bi inspirirali?! Kako ne slijediti njihove stope koje su svima toliko dobra donijele? Smatram da su oni najbolji primjeri davanja sebe za druge pa stoga i ja želim pomagati svima kojima je pomoć potrebna, pogotovo djeci bez roditelja, koja su gladna, gola, bosa, a najgore i bolesna. Nadam se da će mi Bog i dalje pomagati u tome.


Biti bjelkinjom u Tanzaniji vjerojatno nije jednostavno. Kako su te primili, gdje si stanovala? Opiši nam malo te prve trenutke u novom svijetu.

Kada sam doputovala u selo gdje ću biti smještena prva tri mjeseca, bila sam jedina bjelkinja. Stanovala sam u kući našeg misionara koji mi je velikodušno ponudio smještaj u svom domu dok se ne snađem u novom svijetu bogatom brojnim kulturološkim razlikama. Stanovnici sela šokirali su se mojom visinom. Osim toga, jedina sam u selu od svih žena nosila hlače, a pored toga i naočale. Žene po selima nikada u svom životu ne odjenu hlače jer je to muški odjevni predmet. U gradovima je malo drukčija slika pa nije ni čudno da u mom selu zapravo nisu znali što sam, muško ili žensko. U početku su me doslovno razgledavali, kao da sam u zoološkom vrtu!

Bilo je dosta situacija kad bi dijete zaplakalo nakon što bi me ugledalo jer osim mene u selu su boravila još samo dva bijelca, naš svećenik misionar te jedan volonter iz Italije. Odmah po dolasku krenula sam učiti svahili, jezik domicilnog stanovništva. To mi je mnogo pomoglo jer su me ljudi lakše prihvaćali kada sam s njima komunicirala na njihovom jeziku. Odmah nakon dolaska, nakon samo tjedan dana, krenula sam raditi u srednjoj školi tako da sam vrlo brzo ušla u njihov svijet. Svidjelo im se što sam u potpunosti slijedila njihove običaje i što sam se tako brzo asimilirala. To sam smatrala neophodnim jer u tom svijetu ne možete dugo opstati, ako ga prije svega ne prihvatite onakvim kakav jest i ako ne pomišljate da ga trebate promijeniti. Nitko od nas nije pozvan na to.