Vratimo se malo na izgradnju sirotišta. Znam da si uspjela sakupiti 100.000 eura za izgradnju, nakon čega si u vrlo kratkom roku izgradila zgradu. Kako je izgledao taj pothvat? Kako si i zašto došla na ideju da sagradiš sirotište u dalekoj Africi, i to s navršenih 27 godina života?

Na mojem prvom putovanju susrela sam se s tolikom bijedom i bezbrojnim tužnim pričama da si to ne možete ni zamisliti. Kao prvo, AIDS je jako raširen. Poligamija i neobrazovanost snažno utječu na širenje AIDS-a. Budući da mještani ništa ne znaju o toj bolesti, oslanjaju se na lokalne vračeve koji tvrde da je bolest izmišljotina bijelaca samo da bi im prodali raznorazne ljekovite trave. Osim AIDS-a, ljudi masovno umiru od malarije. Tako se često dešava da djeca na kraju priče ostanu siročad. Prvo umiru roditelji, ostaju s bakama i djedovima, a kada i oni odu, ostaju sami. Primjerice, u jednoj obitelji odmah po rođenju djeteta umrli su otac i majka. Maleni je ostao s djedom i bakom. Kada je baka umrla, 90-godišnji djed jedini se brinuo za malog. Dijete je doslovce bilo gladno jer je djed bio nepokretan pa me često molio da se pobrinem za njega. Kako da se pobrinem za dečkića? Gdje sam mogla s njim? Nažalost, takva su djeca osuđena na milost susjeda i ulice. Jedino im oni mogu pomoći da ne umru od gladi. Nekoliko sličnih iskustava natjeralo me na promišljanje o tome što bih doista mogla učiniti po tom pitanju. Tako se rodila ideja: izgradit ću dom za ostavljenu i nezbrinutu djecu.


Opiši nam malo što se tada dešavalo u tvojoj nutrini. Je li bilo teško vjerovati da ćeš uspjeti, da je moguće ostvariti nešto tako veliko?

Dobro se sjećam trenutka kada sam odlučila krenuti u pothvat. Sjećam se ogromne sumnje koja me neprestano izjedala. Kako ću ja, s navršenih 27 godina, bez poznanstava i veza s utjecajnim pojedincima, sakupiti tolike novce? Nakon početne nelagode, sumnja se više počela usmjeravati na to koliko će mi vremena trebati da sve to učinim, dok je vjera da ću sigurno u tome uspjeti sve više jačala.

Prvo sam krenula uvjeravati rodbinu i prijatelje da mi pomognu. Međutim, među njima nisam mogla prikupiti 100.000 eura. Trebalo nam je nešto drugo, nešto što će utjecati na širi krug ljudi, na širu javnost. Odlučila sam napraviti donacijsku izložbu svojih fotografija iz Tanzanije. Zamolila sam Crkvu da to uradim pod njihovim okriljem, da se nakon svake mise objasni što želimo postići te o kakvom je projektu riječ. Ljudima smo omogućili da kupuju fotografije ili doniraju sredstva prema svojem osobnom nahođenju. Zatim smo po istim načelima počeli surađivati s knjižnicama. Tako je sve počelo.