Kažeš da ti je "snaga stizala od Boga". Znanstvenicima su ovakve izjave vjerojatno pomalo smiješne. S druge strane, očito je kako ti "nešto", što god to bilo, pomagalo da nadvladaš sumnje i strahove. Na koji način doživljavaš koncepciju Boga? Što je za tebe Bog? Koja su obilježja tvojeg odnosa s njime?

Hm…teško pitanje. Meni je Boga teško opisati, pogotovo da to ne bude više puta korištena fraza. Svoju koncepciju vjerojatno ću izgrađivati do kraja života. Nisam sigurna da ću se i tada znati riječima izraziti na način da budem jasna i zadovoljna odgovorom. Od malih nogu roditelji su me odgajali u vjeri, ali sam i sama spoznala i stvorila jedan poseban odnos s Bogom. Da nije bilo Boga, puno molitve, vjere i snage, vjerojatno ne bi bilo ni sirotišta koje je danas utočište za najsiromašnije među siromašnima. Bez Božje pomoći ne bi bilo ni velikog broja volontera koji su se raznim aktivnostima uključili u rad udruge, ni donatora koji svakodnevno pomažu u održavanju sirotišta, a teško bi i pomislila na nadogradnju koju sada planiramo. Zasigurno svu tu snagu i volju za sudjelovanje u svemu ovome ne bih nikada pronašla u samoj sebi da nema Onog koji mi poravnava staze da možemo, uz pomoć ljudi nesebičnog srca, lakše kročiti i djelovati.


Vraćam se na još jednu tvoju izjavu, o tome da su ti "dotadašnja uvjerenja bili prepreka prema cilju". Možeš li nam to malo pojasniti? Naime, u znanosti i umjetnosti liderstva često se naglašava važnost kulture učenja, a učenje se jednim djelom odnosi upravo na napuštanje starih uvjerenja. Iako se čini jednostavnim, mnogim ljudima tako nešto predstavlja nepremostivu prepreku.

Odlukom da ću izgraditi sirotište automatski sam se dovela u situaciju da posumnjam u uspješnost relizacije te ideje koja je za mene bila veliki izazov. Znala sam da ću trebati pomoć drugih. Često bih usnula s mišlju da je to nemoguće postići i da ću teško doći do cilja, do te basnoslovne cifre. S 27 godina krenuti u jedan takav pothvat, ostavljalo je sve moje prijatelje bez daha, a onda i mene samu. Strah i sumnja morile su me iz dana u dan. Znala sam, ako krenem, povratka nema. Nizali su se primjeri iskusnih ljudi koji su također imali velike vizije, želje, ali loše rezultate. Jedan dan sam odlučila potražiti pozitivne primjere djelovanja i učenja koji su mi dali snagu i ohrabrili me. Požalila sam što sam uopće dozvolila da se u moje srce uvuče sumnja i da prvotno ne prepoznam poticaje i snagu koje mi je podario Bog i bližnji. Ubrzo se pokazalo da se prihvaćanjem izazova, upornošću i vjerom u sebe i druge otvaraju sva vrata, a realizacija ideje postaje izvjesnija.


Afrika je zemlja s velikim potrebama za pomoć. U ovom trenutku ni jedan kontinent nema toliko problema s vodom, bolestima, neobrazovanošću, stopom mortaliteta i korupcijom. Ipak, to je u odnosu na Hrvatsku daleka destinacija, a kao što znamo, ni u Hrvatskoj ne nedostaje siromašnih ljudi kojima je potrebna pomoć. Kako doživljavaš situaciju kod nas?

Kod nas ima različitih skupina siromašnih ljudi. Veliki je broj onih koji žive da bi tražili pomoć. Nemaju posao, niti ga traže. Funkcioniraju na način da svaki mjesec od druge udruge zatraže pomoć i moram vam reći kako im "biznis" poprilično dobro ide. To su profesionalni siromasi. Kada posjetim takvu obitelj, obično se dogodi da majka pored svojih petero djece na stolu drži kutiju skupih cigareta, u hodniku bude razbacana hrpa cipela koje su dobili od donacija, na polici najnoviji mobitel itd. Nažalost, ljudi koji su u najvećoj potrebi ne dolaze sami tražiti pomoć. Mi kao udruga takve obitelji doslovce tražimo. Povezani smo sa socijalnim službama i kada saznamo da nekome zaista treba pomoć, svi se skupa potrudimo da ta pomoć do njih i dođe. Mislim da se kod nas dosta pomaže, jedino što ljudi trebaju sigurnost da novac koji daruju ide na pravo mjesto. Možda je to jedan od razloga zašto ljudi biraju baš našu udrugu, jer se trudimo biti što transparentniji. Kažu da su čuli samo dobro o nama i onda daju svoje novčane priloge i stvari s punim povjerenjem.