S ciljem cjelovitijeg sagledavanja i suočavanja s kompleksnim problemima današnjice, u prošlom broju qLifea tri teksta bavila su se zajedničkim poduhvatima poslovnog, javnog i civilnog sektora. U tom smislu ovaj se članak osvrće na primjenu metode "afirmativnog propitivanja" (eng. Appreciative Inquiry, u daljnjem tekstu skraćeno AP) u Hrvatskoj i to u različitim gospodarskim sektorima.
Tako se u hrvatskoj podružnici multinacionalne kompanije Siemens već desetak godina metoda AP koristi na treninzima i strateškim radionicama, Društvo arhitekata Zagreba (DAZ) nedavno je provelo proces strateškog planiranja na temelju AP metode, a studenti i djelatnici ZŠEM - Zagrebačke škole ekonomije i menadžmenta upoznati su i otvoreni prema primjeni ove metodologije te je često koriste u organizaciji i implementaciji obrazovnog procesa. Pored navedenih primjera, u cilju pokretanja pozitivnih promjena četrdesetak praktičara iz različitih sektora prisustvovalo je radionicama na kojima se iskustveno i teorijski prolaze četiri faze AP procesa.
Istovremena primjena AP pristupa u različitim sektorima važna je radi prepoznavanja, razvijanja i korištenja potencijala koji omogućuju efikasnu suradnju i zajedničko stvaranje održivih rješenja potrebnih zajednici u kojoj živimo. AP, afirmativno propitivanje u svojoj je biti metoda za sustavne promjene u kojima učestvuju svi dionici ili barem predstavnici svih dionika. Sudjelovanje u AP procesu osnažuje pripadnost i odgovornost te istovremeno potiče kreativnost i povezanost među ljudima koji surađuju.
Svako društvo teži najboljoj viziji samoga sebe
Slično kao što je prije masovnog početka korištenja automobila i aviona nemoguće bilo zamisliti današnje brzine putovanja do geografski udaljenih mjesta, danas je jednako tako teško zamisliti istinski učinkovite promjene u društvu. U tom smislu AP se nameće kao jedan od mogućih budućih standardnih protokola za brzi razvoj zajednice prema najjasnijoj viziji sebe same.
Svakome od nas dobro je znano kako je to živjeti u zajednici kada pojedinci ne dijele zajedničke ciljeve. Motivacija ljudi je kratkoročna, akcije su kaotične i nezavisne pa se stoga rezultati međusobno ne podržavaju. U takvim neusmjerenim zajednicama, privatnim ili poslovnim, doprinos pojedinca prije je iznimka nego pravilo dok se ciljevi (pre)često definiraju u kontekstu postojećih problema. Pritom je važno naglasiti kako AP uvažava problemski pristup i svrhovitost koju on nosi, ali tek u smislu zajedničkog razvoja sustava.