Misli su mi tada odlutale u prošlost, podsjetivši me na mnoge Nixonove nastupe koje sam pratio putem televizije, u kojima je Amerikancima govorio o aferi Watergate uvjeravajuďż˝i ih kako je sve skupa napuhano od strane medija te kako on nije umiješan. U transkriptima sam upravo upoznao pravog Richarda Nixona ďż˝ija je izdaja Ustava i bezumna zloupotreba moďż˝i izazvala bol u mojem ďż˝elucu te nasumiďż˝ne izmjene osjeďż˝aja odvratnosti i mrďż˝nje. Osjetio sam strah za zemlju, strah koji je proizišao iz spoznaje da nas je vodio ďż˝ovjek bez karaktera. Kako je moguďż˝e da se osoba bez morala i etiďż˝nosti uspne do najviše pozicije u najmoďż˝nijoj naciji u svijetu? Kako se to moglo dogoditi? Tko je za to bio odgovoran? Što moramo uďż˝initi da se tako nešto ne ponovi?

Teško mi je opisati osjeďż˝aj prezira koji sam nosio u sebi tijekom narednih tjedana i mjeseci, kada bih na televiziji promatrao kako Predsjednik laďż˝e. No, iako sam bio razoďż˝aran s našim najvišim politiďż˝kim vodstvom, osjeďż˝ao sam da i svi mi osobno snosimo dio odgovornosti za dogaďż˝aje u Washingtonu. Jednostavno reďż˝eno, dobili smo ono što smo zasluďż˝ili. Tada sam poďż˝eo razmišljati o ulozi koju bi obiďż˝ni graďż˝ani poput mene trebali imati u ďż˝ivotu jedne zemlje.

Watergate je dokazao da ameriďż˝ki ustav funkcionira te da, kao što je to rekao Pukovnik: "Nitko, apsolutno nitko, nije iznad zakona." No, nacionalna tragedija iz te godine ostavila je duboki trag na veďż˝inu Amerikanaca i mene osobno. Pitanje o tome hoďż˝e li i jedan predsjednik ikada više imati puno povjerenje naroda ostalo je visjeti u zraku. Nadalje, situaciju sam promatrao ne samo kao problem politiďż˝kog, veďż˝ institucionalnog liderstva opďż˝enito. Poďż˝eo sam se baviti samoosnaďż˝ujuďż˝im problemima s kojima se danas suoďż˝avamo: beskrupuloznim liderima koji zloupotrebljavaju svoju moďż˝ i lijenim graďż˝anima koji zapravo izazivaju takvo ponašanje. Osjetio sam duboku zabrinutost i stvarni osjeďż˝aj osobne odgovornosti za postojeďż˝e stanje. No, više od svega me je smetao osjeďż˝aj bespomoďż˝nosti glede ostvarenja trajnih promjena. Na koji naďż˝in se moďż˝emo suoďż˝iti s navedenim problemom i doista nešto promijeniti?

Sjeme je tada bilo posijano, za klju�nu promjenu koja �e moj �ivot okrenuti u posve novom smjeru. No, trebale su pro�i mnoge godine prije negoli sam razvio sposobnost da tom sjemenu dopustim rast.

U vrijeme afere Watergate veďż˝ sam se trinaest godina bavio odvjetništvom. Prema svim postojeďż˝im standardima predstavljao sam oliďż˝enje uspješnog ďż˝ovjeka; oďż˝enjen s Fran, mojom ljubavi iz srednjoškolskih dana, s kojom sam imao prekrasnog sina. Naša je obitelj imala sve što se poďż˝eljeti moďż˝e: dobro plaďż˝en posao i uspješnu karijeru, veliku i udobnu kuďż˝u u otmjenom dijelu grada, sva materijalna dobra koja smo mogli poďż˝eljeti, zdravog i naprednog jedanaestogodišnjeg sina, mnoštvo prijatelja i divnu, veliku obitelj u Houstonu. Bio je to ďż˝ivot iz bajke. Sve dok je trajao.

Sve do 1970. godine poslovanje odvjetni�ke tvrtke je tra�ilo da ja i moje kolege odlazimo na �esta i duga putovanja izvan Houstona. Radili smo na parnicama koje su nas vodile na isto�nu i zapadnu obalu, te u inozemstvo. Pored toga, sastanke uprave redovno smo odr�avali na egzoti�nim i zabavnim mjestima. Na neki smo na�in nastojali produ�iti "dobra vremena" i dru�enje iz studentskih dana na University of Texas.

U to sam vrijeme suraďż˝ivao sa skupinom mladih i sjajnih odvjetnika parniďż˝ara. Neki od njih su doista bili najbolji u drďż˝avi - istinski talenti. Prolazili smo kroz teške parniďż˝ke procese, naporno radili, proslavljali svoje uspjehe i druďż˝ili se s prijateljicama u svim mjestima koje smo obilazili. Sve je to predstavljalo ďż˝ivotni stil toga vremena o kojem sam tada malo razmišljao. Prestiďż˝ i ďż˝ast su traďż˝ili uspješnost u svim tim sferama ďż˝ivota, a veďż˝ina suvremenika je podrďż˝avala takvo ponašanje.

Gledajuďż˝i unatrag na te godine, danas mi je teško shvatiti na koji sam naďż˝in, u nedostatku koherentnosti i središnje toďż˝ke, uspijevao odrďż˝avati svoju fragmentiranu egzistenciju. Vodio sam potpuno zamagljen ďż˝ivot - skakao s jedne na drugu aktivnost bez trenutka predaha u kojem bih zastao i promislio o tome kuda idem u svom ďż˝ivotu.

U to sam vrijeme smatrao da ďż˝ivim sjajnim ďż˝ivotom. Meďż˝utim, ďż˝ivot zapravo uopďż˝e nisam poznavao, buduďż˝i da je sliďż˝io na Disneyland - nestvaran, uskogrudan, potpuno predvidljiv, te uglavnom lišen bilo kakvog smisla.

Kao i za mnoge druge ljude, kraj iluzije naišao je u obliku osobne krize.