Rasprava o savjesti je jedno od temeljnih i najvaďż˝nijih poglavlja katoliďż˝ke teologije, a njeno povijesno ishodište leďż˝i u patristici i skolastici. Kao svjesno biďż˝e ďż˝ovjek ima sposobnost samoopaďż˝anja. To znaďż˝i da moďż˝e kontrolirati i izraďż˝avati svoje vlastite postupke. Preispitivanje svojih postupaka ďż˝esto se naziva "glas savjesti", a to znaďż˝i da mi svojim umom objašnjavamo, opravdavamo i analiziramo svoje praktiďż˝no djelovanje. Tako se savjest javlja usporedno s opaďż˝anjem kao analiza našeg djelovanja. Savjest je spoznajni proces kojim provjeravamo jesmo li toďż˝no odredili nešto prema onome što je u stvarnosti, tj. da li nam je procjena ispravna i da li su naši postupci primjereni situaciji.

U kontekstu Abrahamove vjere u ďż˝idovskim spisima, zlo je vezano za griješenje, ďż˝idovski "Chata" što se odnosi na "promašaj cilja" kao streljaďż˝ki pojam. Zlo se odnosi na moralan neuspjeh prema Bogu, zbog pomanjkanja vjere što na kraju rezultira odvajanjem od Njega. U doktrini Abrahamove vjere, zlo se poistovjeďż˝uje sa Sotonom, kao izazov vjeri i zakonu Boďż˝jem.

Pojam zloďż˝a oznaďż˝ava namjernu ljudsku nakanu da se ozlijedi. Dok "loše" pripada konkretnom, osobnom, "zlo" više oznaďż˝uje temeljni koncept i odnosi se na uzrok lošeg. U grďż˝koj tradiciji, Platon u svojem djelu Zakoni daje naslutiti da postoje dvije "svjetske duše", jedna koja proizvodi dobro, i druga koja proizvodi zlo. No, Platon odluďż˝no odbija tezu da zlo potjeďż˝e od Boga; a za ljudske su mane odgovorni ljudi sami.

U helenistiďż˝koj filozofiji, stoiďż˝ka i Epikurova filozofska škola suprotstavljene su i oko problema zla. Prema Epikuru, prisutnost zla u svijetu dokaz je da se bogovi ne brinu ni za ljude ni za svijet. Jer, ako bi bogovi htjeli ukloniti zlo iz svijeta, ali to ne bi mogli, tada bi bili nemoďż˝ni; a ako bi to mogli, ali ne bi htjeli, bili bi zli. Dotle stoici smatraju da svijetom upravlja boďż˝ja providnost i da ono što se s jednog stajališta ďż˝ini zlom zapravo pridonosi sveukupnom savršenstvu svega.

Prema kršďż˝anskim filozofima, grijeh je moralno zlo, dobrovoljna krivnja. Fiziďż˝ko pak zlo, odnosno ljudska patnja, jest kazna koja se opravdano trpi zbog krivnje (od istoďż˝nog grijeha nadalje) i ono je kušnja na koju Bog ďż˝eli staviti ljudsku volju.

Sloboda se odnosi, u opďż˝enitom smislu, na tvrdnju biti "slobodan" (neograniďż˝en, nezarobljen). Francuzi su ustanovili da je stanje slobode priroďż˝eno ďż˝ovjeku radi ďż˝injenice da posjeduje dušu i svijest, s dodatkom da svaki odnos s društvom podrazumijeva donekle gubitak slobode.