Vrlina (lat. virtus) je uobiďż˝ajena, dobro utemeljena, odreďż˝enost i pripravnost muških snaga usmjerenih veliďż˝anstvenim djelima. Vrlina je moralna izvrsnost osobe. Latinska rijeďż˝ virtus znaďż˝i "muďż˝evno", te se odnosi izvorno na muške, ratne vrline kao hrabrost. U grďż˝kom se toďż˝nije zvala "naviknuta izvrsnost", kao nešto trajno trenirano. Vrlina upornosti i ustrajnosti je potrebna za sve vrline buduďż˝i da je vrlina navika karaktera, te se moraju ponavljano koristiti da bi osoba ostala s vrlinama.

Vrlina je jedan od glavnih pojmova etike još od antiďż˝ke filozofije. Sokrat i sofisti razmatrali su njezinu prirodu i pitali se kako se ona stjeďż˝e. Platon je neke svoje rane dijaloge, iz tzv. sokratovskog perioda, posvetio pojedinim vrlinama (Kriton - o poslušnosti zakonima; Protagora - o jedinstvu vrline te moďż˝e li se ona nauďż˝iti; Lahet - o hrabrosti; 1. knjiga Drďż˝ave - o pravednosti; Lisid - o prijateljstvu; Harmid - o razboritosti; Eutifron - o poboďż˝nosti). Prema Aristotelu, svrha je ljudskog djelovanja ďż˝ivot u skladu s vrlinom (ili vrlinama). Prema stoicima, vrlina je jedino bezuvjetno dobro. Kršďż˝anstvo je vrlini pretpostavilo duďż˝nost pokornosti Boďż˝joj volji. U modernoj filozofiji, uz etiku zasnovanu na pravima, zagovornike ima i etika vrlina.

�etiri (zapadne, osnovne) vrline jesu:
• mudrost (oprez)
• pravda
• hrabrost
• suzdrďż˝ljivost (umjerenost).


Izvor: http://hr.wikipedia.org