Postoji li rješenje?

Zapravo, nitko mladim ljudima, roďż˝enima sredinom 80-ih godina, ne moďż˝e zamjeriti ovakav stav. Odrastali su u atmosferi rata, materijalne i moralne oskudice. Nagledavši se uspješnih politiďż˝ara i menadďż˝era, koji su radili ono što je "po zakonu, premda nije moralno", a da zato nisu bili kaďż˝njeni, fokusirani na preďż˝ivljavanje i s iskustvom rata u vrijeme u kojem se izgraďż˝uju mentalna i emocionalna baza za ďż˝ivot, oni naprosto instinktivno vjeruju u stav - pomozi sam sebi, jer ti nitko drugi neďż˝e. Dodate li tome i otkaz ocu ili majci, koji su samo radili svoj posao, kod takve je djece naďż˝in ďż˝ivota veďż˝ine ljudi dobilo oznaku "uďż˝enje, odgovornost i poštenje je za luzere". A nitko ne ďż˝eli biti luzer.

Na tim klimavim nogama nesigurnosti, laďż˝nog sjaja kojeg misle da im moďż˝e pruďż˝iti novac ili društvena moďż˝, bore se za svoje mjesto pod suncem onako kako znaju i kako im je marketing sustava u kojem ďż˝ive naloďż˝io - ako budeš bogat ili slavan, moďż˝eš novcem kupiti sve, a bez puno truda. Naravno, pritom ne smiješ novac dijeliti s drugima. Samo sa prodavaďż˝ima skupe robe.

Deseci ljudi mlaďż˝ih od 35 godina imaju ďż˝vrto zacrtan plan da do svoje 40-te zarade milijun eura, kako nakon toga više ne bi morali raditi. To ďż˝ak i ne bi bilo tako zaprepašďż˝ujuďż˝e (ambicije su dobra osobina pojedinca i društva), da njihov stav ne ukljuďż˝uje ravnodušnost prema svima koje ďż˝e zgaziti da bi došli do cilja i prezir prema svima koji u tome nisu uspjeli. Naďż˝in dolaďż˝enja do uspjeha više nije vaďż˝an, vaďż˝an je samo cilj.

Taj grďż˝evit pojam uspjeha ukljuďż˝uje stalnu tjeskobu (hoďż˝u li uspjeti), nezdravo takmiďż˝enje (ako moj kolega uspije, a ja ne, ja sam luzer), frustraciju (ako nemam novac, stan, auto ili poziciju, ja ništa ne vrijedim) i poistovjeďż˝ivanje osobne vrijednosti s materijalnom. Deviza "vrijedim onoliko koliko posjedujem" štetna je i duboko protivna ljudskoj prirodi. Ljudi koji su usmjereni iskljuďż˝ivo na materijalnu komponentu svojeg ďż˝ivota u društvu (ne nuďż˝no mladi ljudi), puni su tjeskobe i straha hoďż˝e li uspjeti odrďż˝ati sliku koju su stvorili o sebi, kroz stvari ili ljude za koje misle da im pripadaju. Grďż˝evito se bore da zarade više od konkurenta, susjeda, partnera, zatim se grďż˝evito bore da to bogatstvo poveďż˝aju, a vjeďż˝no optereďż˝eni brigom i strahom da ďż˝e im to nestati.

U pozadini straha od gubitka materijalnog dodaje se i strah od smrti (srďż˝ani i moďż˝dani udari, kao i sve veďż˝i broj tumora cijena su koja se plaďż˝a za protivljenje prirodnim moguďż˝nostima svakog ďż˝ovjeka). Ako netko još i radi 12-14 sati dnevno, teško da ďż˝e moďż˝i ostvariti skladan obiteljski ďż˝ivot, pa se navedenim strahovima sasvim opravdano pridruďż˝uje i onaj od samoďż˝e i socijalne izolacije. Do jedne toďż˝ke uspješni, a onda ostavljeni na milost i nemilost sustava, takvi menadďż˝eri poďż˝inju "pucati po šavovima", opasno se pribliďż˝ivši rubu ďż˝ivďż˝anog (a onda i zdravstvenog) sloma. Njihova tijela i njihovi ďż˝ivoti, koja su trebala biti materijalizacija novca kojeg imaju, poďż˝ela su pokazivati znakove otkazivanja poslušnosti.