COS: Zanimljivo... Dakle, na takve ste primjere naišli u istraďż˝ivanjima. Jeste li se moďż˝da susreli sa sluďż˝ajevima u kojima je bilo više improvizacije?

WO: Jesam. Više puta. No, ako u obzir uzmemo omjer izmeďż˝u "više istoga" i "improvizacije", tada je rezultat potpuno poraďż˝avajuďż˝i.

COS: Jeste li iznena�eni time?

WO: Jesam malo. Mislim da sam malo naivno pristupila promišljanju o institucionaliziranoj moďż˝i. Olako sam prihvatila tehno-viziju za koju danas mogu reďż˝i kako je u svoj suštini banalna te da zavodi na krivi put. Ta ideja, ta nada da uz pomoďż˝ tehnologije moďż˝da ipak moďż˝emo promijeniti svijet u kojem ďż˝ivimo doista je naivna. Jednostavno reďż˝eno, nije u skladu sa stvarnošďż˝u. Istinske promjene traďż˝e iznimne pojedince u primjerenim okolnostima – okolnostima koje potiďż˝u i podrďż˝avaju eksperimentiranje, poduzimanje rizika i inoviranje. Pri tome ne mislim na minorne promjene - njih susreďż˝emo gotovo na svakom koraku veďż˝ na fundamentalne promjena naďż˝ina rada, na nešto sasvim drugaďż˝ije. Takve su promjene prava rijetkost te zahtijevaju, kao što sam veďż˝ rekla, iznimne pojedince u posebnom institucionalnom kontekstu koji podupire, olakšava, ohrabruje i njeguje takve stavove.

COS: Što iz svega zakljuďż˝ujete? Što slijedi iz spoznaje da su korijenite promjene prava rijetkost?

WO: Smatram kako ljudi nisu baš svjesni institucionalnih okvira u kojima djeluju. Takoďż˝er smatram da nisu baš skloni propitivanju i izazivanju statusa quo. Vrlo ďż˝esto svakodnevni posao pretvaramo u rutinu. O tome je u filmu "The Truman Show" lijepo reďż˝eno: "...ljudi prihvaďż˝aju realnost s kojom su suoďż˝eni". Mislim da veďż˝ina nas upravo tako reagira na ďż˝ivot, da "prihvaďż˝amo realnost s kojom smo suoďż˝eni". Smatram da je upravo iz tog razloga aparthejd toliko dugo opstao u Juďż˝noj Africi, sve dok ljudi konaďż˝no nisu rekli "e sad je dosta, neďż˝emo više trpjeti!" Smatram da olako prihvaďż˝amo kako "stvari jesu takve kakve jesu", mirimo se da "tako treba biti" i zapravo ne vjerujemo u moguďż˝nost promjene.

Drďż˝im da je tako i u organizacijama. Kada se nekoj pridruďż˝ite vrlo brzo se prilagodite prevladavajuďż˝im normama, s onim što je sa stanovišta dotiďż˝ne organizacijske kulture "prihvatljivo" ili pak "nije prihvatljivo". Ne ďż˝elite previše "titrati" kako karijeru ne biste doveli u pitanje. Prevladavajuďż˝a struja vrlo vas brzo zavede, prisili i kooptira za sebe. Ubrzo se pomirite sa situacijom i shvatite kako mirno plovite "nizvodno" buduďż˝i da vaš opstanak i napredovanje u okvirima dotiďż˝ne institucije ovisi baš o takvom pristupu. ďż˝elite li ostati, mirno dopuštate da vas "zarobe" pa onda, prije nego što ste toga svjesni, kreirate mentalne modele i obrasce ponašanja kojima dodatno podrďż˝avate zateďż˝eni status quo. Zaboravljate da stvari doista mogu biti drugaďż˝ije, da doista moďż˝ete raditi na drugaďż˝iji naďż˝in. Smatram da ljudi preďż˝esto zaboravljaju kako ipak posjeduju moguďż˝nost izbora. ďż˝esto se dogaďż˝a da posljedice takvih izbora budu teške, pa iz tog razloga pojedinci, ďż˝ak i kada uvide da bi moglo biti drugaďż˝ije, izabiru "plovidbu nizvodno".