Unatoč tome, situacija u Hrvatskoj presporo se mijenja. U našim institucijama, korporacijama i organizacijama termini poput vizije, misije i vrijednosti sporadično se spominju, s "figom u džepu", u najboljem slučaju zato da se zadovolji forma. Jednom napisane, "izjave o viziji, misiji i vrijednostima" ostaju tek mrtvo slovo na papiru. Nedavno mi je o tome pričao kolega. Članovima uprave ugledne hrvatske kompanije pojašnjavao je kako bi se trebalo postupati s vizijom. Tijekom izlaganja, obratio mu se jedan od prisutnih: "To smo već napravili... napisali smo izjavu o viziji". "Zanimljivo", zainteresirano je odgovorio. "O čemu ona govori? Kako će izgledati ova tvrtka kada ostvari svoje najveće potencijale?" Na njegovo pitanje, dotični se gospodin okrenu prema kolegi iz uprave ozbiljno ga upitavši: "Ivice, kako ide ona izjava o viziji?!"

Glavni razlog distanciranja pragmatičnih institucija javnog i poslovnog sektora od ozbiljnog rada na viziji, misiji i vrijednostima podsvjesni je strah od istinskog zajedništva. Očekujem da će mnogi čitatelji, lideri i menadžeri javnog i poslovnog sektora, tekstove ovog broja procijeniti "neprimjerenim ozbiljnom biznisu i gospodarstvu", zato što "previše toga otkrivaju", jer su "suviše emotivni", te zato što bi njihovom eventualnom primjenom u praksi postali "pretjerano ranjivima" ili "suviše humanima". Mnogo je sigurnije i ugodnije ne mariti o "tim glupostima" baveći se i dalje uobičajenim; "čvrstim, muškim i konkretnim" vodstvom koje, zagrebete li malo ispod površine, ne predmnijeva ništa više od pukog nametanje nekakvih ciljeva, isključivo pomoću straha.

Dobra vijest (ili loša, zavisno od perspektive) nam poručuje: uobičajeni pristup (eng. business-as-usual) više ne funkcionira! Potrošen je, ne donosi više očekivane rezultate. Željene rezultate ostvarivati će samo one nacije, institucije i organizacije koji se drznu hrabro uroniti u neistražene suptilne sfere nove znanosti i umjetnosti menadžmenta.