Vodeća društvena klasa društva znanja više nisu kapitalisti, već ih u tome zamjenjuju "umni radnici" odnosno umni lideri, umni profesionalci i umni djelatnici koji znalački preraspodjeljuju znanje kako bi povećali produktivnost, na isti način na koji su kapitalisti znalački preraspodjeljivali kapital. Međutim, za razliku od djelatnika u kapitalističkom sustavu djelatnici društva znanja vlasnici su "sredstava za proizvodnju" i "alata za proizvodnju" - prvoga kroz mirovinske fondove koji su u razvijenim zemljama najveći pojedinačni vlasnici, a drugoga kroz vlastito individualizirano znanje koje uvijek "nose" sa sobom. U skladu s time, ključni ekonomski izazov društva znanja ogleda se u povećanju produktivnosti umnog rada i umnih radnika.

U svom najboljem izdanju, društvo znanja pripadnike zajednice uspijeva uključiti u stvaranje, difuziju i korištenje znanja kako bi se osjećali ispunjenima, sigurnima, sretnima i zadovoljnima imajući pritom u vidu kako je materijalno blagostanje tek prva, doduše neophodna, stepenica u dostizanju viših razina duhovnog blagostanja. Stoga bi koncepciju društva znanja prije mogli izjednačiti s kolektivnim majndsetom i posebnim stilom života neke zajednice negoli s čvrstim setom pravila i procedura ponašanja.

Iako i kod nas u Hrvatskoj nailazimo na tragove društva znanja, koncepcija se prije čini idealnom vizijom negoli realnim pristupom. Ne samo da smo miljama daleko od društva znanja - osviještene zajednice ljudi koji teže zadovoljenju viših potreba - već smo miljama daleko i od ekonomije znanja. Pogledamo li naše gospodarstvo moramo iskreno priznati kako nemamo baš previše za ponuditi svijetu; računala, automobile, medicinsku opremu, strojeve, lijekove, a u posljednje vrijeme ni brodove, već uglavnom proizvode nedovoljno obogaćene "znanjem" koji jedini osiguravaju zadovoljavajuće profite. Nažalost, kako je to rekao prof. Pavuna u intervjuu za qLife, "...opasno težimo tome da se pretvorimo u društvo sobarica i konobara".