IS: Tako je, koncentracija kapitala u kapitalizmu oduvijek je postojala. Međutim, danas je dostigla epske razmjere koji povijesno još nikad nisu zabilježeni. Time je pokrenut proces propadanje vitalne snage svakog društva, tzv. srednjeg sloja koji je oduvijek raspolagao snažnom kupovnom moći. Dobrim dijelom baš zbog toga svijet nikako da izađe iz krize. Potrošač, osnovni subjekt kapitalizma, postao je (pre)rijetkom vrstom.

Običan čovjek - zaposlenik, a ne poduzetnik - danas vrlo teško stvara imovinu. Osobno sam prema tome izrazito kritički nastrojena. Stalno govorimo o socijalno-demokratskom razvoju, a pritom u mnogim zemljama napuštamo socijalnu demokraciju. Primjerice, nekada je njemački kapitalizam bio socijalno odgovoran. Međutim, takva orijentacija polako nestaje jer nestaje srednji sloj kao nositelj razvoja. Uvijek moramo imati na umu da kapitalizam ne živi od bogatih, nego bogati od kapitalizma!

VC: Slažem se s konstatacijom da je srednji sloj oduvijek bio nosiocem stabilnosti i razvoja društva. Njegovim nestajanjem, dolazi do polarizacije i poremećaja u društvu - sve manje ljudi ima sve više, a sve više ljudi ima sve manje - koja uzrokuje društvene tenzije koje su se nekad uravnoteživale mehanizmima socijalne države. Međutim, socijalna država više ne uspijeva ispuniti tu vrlo važnu funkciju jer nema dovoljno javnog novca. Pritom su regulacijski mehanizmi takvi da omogućuju bogaćenje manjine, a država - političari u sprezi s krupnim kapitalom - ne usuđuje se to riješiti, primjerice, povećanjem poreza. Riječ je o zamci u koju danas upada prvenstveno Europa. Kad ste spomenuli Njemačku, nedavno sam naišao na informaciju kako trećina građana te zemlje nema financijske zalihe kojima bi pokrili nepredviđene troškove kućanstva, primjerice, kada im se pokvari stroj za pranje rublja.

ML: Želio bih osvijestiti mehanizam koji je Vlatko spomenuo, a koji očito presudno djeluje na uvećanje nejednakosti i nestanak srednjeg sloja. Naime, regulacijski mehanizmi u jednom su trenutku, svjesno ili nesvjesno, omogućili bogaćenje manjine. Umjesto da država te mehanizme uskladi s novim kontekstom, pod vodstvom političara i utjecajem medija koji su zapravo plaćenici krupnog kapitala, ona ne čini ništa po tom pitanju zagovarajući održanje statusa quo koji odgovara bogatoj manjini. Tako je stvoren svojevrsni začarani krug; subjekt koji bi mogao (država), neće, zato što političari - zbog vlastitih interesa - štite pozicije privilegiranih.