VC: Paradoks je u tome što na nacionalnoj razini imamo regulatora (država), dok na globalnoj razini, u uvjetima globaliziranog gospodarstva, nemamo. Države, čak i kada bi mogle nešto napraviti, ne poduzimaju ništa jer uopće nisu svjesne posljedica. Ovdje treba uzeti u obzir u i to da u demokratskim državama vlasti imaju svoj mandat, obično četverogodišnji, što ih priječi da razmišljaju dugoročno.

Igor Zlatevski: Na ciklus koji je Vlatko spomenuo kod političke nomenklature - od izbora do izbora - nailazimo i u kompanijama u formi "do sljedećeg kvartala". Zbog toga nam manjka dugoročne perspektive. Pod pritiskom kratkoročnih ciljeva i rezultata, lideri i menadžeri zanemaruju dugoročne procese koji su neophodni za istinsku transformaciju društva i organizacija. Razmišljaju kratkoročno, ne uspijevajući sagledati cijelu sliku, moguće posljedice i sveukupne troškove. Riječju, nedostaje im holističkog poimanja. Primarno se bave kvartalnim rezultatima ili reizborom.

Pod takvim pritiskom dionika, lideri i menadžeri prisiljeni su na poteze koje, vodeći računa o dugoročnosti i stvarnoj vrijednosti dionicima, vjerojatno nikada ne bi povlačili. Maksimaliziraju kratkoročni profit da bi ostvarili cilj i dobili bonus, a da pritom nisu nužno svjesni koliku štetu, uvjetno rečeno, dugoročno proizvode.

VC: Ja bih to nazvao "KPI stresom". Ta opsjednutost rezultatom i stvaranjem novog doista je jedno od ključnih obilježja kapitalizma. Međutim, toliki pritisak zbog rezultata ponekad vodi u prevare, namještanje rezultata poslovanja, uništavanje kompanija, okoliša, društva i mnogo čega drugog.