MC: Otto Scharmer ukazuje na četiri vrste problema: tehnički, dinamički kompleksne, zatim socijalno kompleksne i na kraju generativno kompleksne. Generativna kompleksnost je ona u kojoj se javljaju uvijek novi i neočekivani problemi, za koje povijest ne nudi rješenja. Nažalost, ključni problemi današnjice su često generativno kompleksni.

ZA: Nešto se ipak događa. Primjerice, sve je više venture capital fondova koji financiraju start-upove i mala poduzeća koje banke ne bi financirale. Dobar je primjer toga Steve Jobs koji je na početku za 50.000 dolara nudio 30% udjela u Appleu.

Druga važna stvar su inovacije. Prema teoriji Kondratijevih ciklusa, inovacije podižu svjetsko gospodarstvo. Kako je Vlatko rekao, ti su ciklusi sve kraći i kraći, ali su zato skokovi sve veći i veći. Inovacije, između ostalog, spašavaju i kapitalizam, ali samo kada je riječ o realnim inovacijama, a ne o financijskim derivatima jer su to puke špekulacije.

MC: U tekstu Sedam akupunkturnih točaka navode se neka rješenja koja bi mogla uzdignuti Kapitalizam 2.0 u Kapitalizam 3.0. Međutim, moramo biti iskreni i konstatirati kako je svjetski trend zapravo obrnut; Kapitalizam 2.0 se ne uzdiže, već klizi prema Kapitalizmu 1.0, što primjećujemo u velikom povratku neoliberalne doktrine na javnu scenu. U Hrvatskoj, primjer toga je i rasprava o novom Zakonu o radu.

Dakle, jedna od tih sedam akupunkturnih točaka je mehanizam regulacije. Klasičan mehanizam regulacije je država, o čemu smo danas govorili, drugi je tržište, a u Kapitalizmu 2.0 pojavljuje se novi mehanizam u vidu "socijalnog dijaloga". Kapitalizam 3.0 uvodi novi mehanizam koji se temelji na kolektivnoj akciji utemeljenoj na svjesnosti (awareness-based collective action). Još od knjige Prisustvo Senge, Scharmer i čitav jedan krug uglednih svjetskih stručnjaka ne prestaje naglašavati ključnu ulogu svjesnosti u razvoju organizacija te uopće u evoluciji društva. Svijetom danas dominira egosustavna svjesnost. To znači da ljudi vode računa samo o svojim interesima te da njihov odnos s drugima obilježava konkurencija i težnja za pobjeđivanjem. Nasuprot tome, ključno obilježje društvene realnosti je ekosustavna struktura. Primjeri ekosustavne strukture u gospodarstvu brojni su: lanac opskrbe nekog proizvoda, klaster proizvođača namještaja, lokalno gospodarstvo, nacionalno gospodarstvo. Uostalom, i pojedina tvrtka također predstavlja ekosustav. Ključno obilježje ekosustava je međuovisnost komponenti - iz čega onda proizlazi potreba za suradnjom i kreiranjem uzajamno korisnih rješenja. Jaz između egosvijesti i ekosustavne realnosti ključni je izazov današnjice iz kojeg proizlazi sve ostalo.