U tom novom svjetonazoru kaos više nije „mrski ubojica“ kojeg se plašimo već ključni saveznik koji provocira sustav da se samoorganizira i uzdigne prema novom načinu postojanja. Dakle, napuštanjem mehanicističkog modela životne stvarnosti i dubljim sagledavanjem dinamike živih sustava počinje se nazirati potpuno novi način razumijevanja fluktuacije, poremećaja i promjena.

Stvarnost opisana novim znanostima mijenja naša duboka uvjerenja i percepciju na mnogim područjima - ne samo u znanosti. Može se tako zaključiti kako su se ideje nove znanosti uvukle u pore gotovo svake discipline, pa tako i u područje liderstva, menadžmenta i organizacijskog razvoja, a njihov se utjecaj jasno ocrtava kada obratimo pažnju na goruće organizacijske probleme i način na koji ih reformuliramo.

Liderstvo, kao amorfni fenomen koji je intrigirao čovječanstvo od samih početaka bilo kakvog organiziranja u zajednicama, danas se pod utjecajem novog svjetonazora primarno propituje u kontekstu odnosa. Gotovo da nema više uglednijeg teoretičara koji bi ignorirao ključni značaj mreže kompleksnih odnosa na učinkovitost lidera. Upravo suprotno, u današnje vrijeme svjedočimo pravoj proliferaciji znanstvenih i stručnih radova o partnerstvima, sljedbeništvu, osnaživanju, timovima, mrežama i ulozi konteksta.
 

Potpuno integrirane organizacije

Napuštanjem mehanicističkih kreacija koje su cvjetale u eri birokracije, naše poimanje organizacija polako se počelo mijenjati. Danas ozbiljno i iskreno razgovaramo o fluidnim organskim strukturama te o potpuno integriranim organizacijama (engl. seamless organization) koje nemaju klasičnih granica u odnosu na okruženje. Organizacije počinjemo sagledavati kao „cjelovite sustave“ (engl. whole systems), kao „sustave koji uče“ (engl. learning systems) ili „organske sustave“ (engl. organic systems), a u ljudima počinjemo primjećivati kapacitete za samoorganizaciju. Riječ je o pionirskim koracima koji signaliziraju rastuće razumijevanje suštinske prirode promjena u današnjem svijetu.
 
Kada bismo promijenili prevladavajući svjetonazor i organizacije sagledali kao „žive sustave“ (engl. living systems) - istog kapaciteta prilagodbe i rasta na koji nailazimo u cijelom živućem svijetu - lako bismo prevladali očaj prouzročen čestim promjenama, kaosom i informacijskim preopterećenjem.
 

Otkrivanje uređenosti  
 
U jednom periodu života posvetila sam se istraživanju organskih struktura koje zadržavaju identitet tijekom vremena, a da pritom ne preuzimaju bilo koju fizičku formu. Primjerice, rijeka koja struji oko mojih nogu meni je najljepša struktura koju sam ikada srela. S obzirom na to da sam na odmoru, odupirem se dublje promišljati o rijeci te se prepuštam njenom toku i slikama koje odnekuda izviru u mojem umu.
 
Što me to jedna „obična“ rijeka može naučiti o organizacijama i menadžmentu? Prije svega to da je riječ o strukturi nevjerojatne sposobnosti prilagodbe, promjene konfiguracije, stvaranja novih struktura i promjene centara moći. Pa ipak, pored navedenih sposobnosti ključna snaga u pozadini koja sve to pokreće prirodna je potreba rijeke da teče. Rijeka svladava izazove gravitacije, terenske uspone i padine odgovarajući na zov oceana. Iako se forma mijenja, misija uvijek ostaje ista. Strukture izviru, ali samo kao privremena rješenja koja facilitiraju tijek od izvora prema ušću.

U slučaju rijeke ne nailazim na organizacijsku rigidnost - u formi monolitnih struktura, „pravih“ odgovora ili dosadašnje prevladavajuće prakse. Rijeka uvijek ima više odgovora kada naiđe na stijenu; da nije tako ne bi bilo Grand Canyona u SAD-u ili drugih sličnih struktura u svijetu. Rijeka Colorado je, naime, „shvatila“ kako je „biti širok i dubok“ tek jedna od formi te da postoji više načina da pronađe ocean.

Organizacijama nedostaje ovakav vid vjere - da mogu realizirati misiju na više načina – te da će to najbolje učiniti ako se usmjere na misiju i viziju dopuštajući strukturama izviranje, formiranje te potom nestajanje. Čini se kao da smo hipnotizirani strukturama pa ih stoga činimo „čvrstim“ i „kompleksnim“ jer vjerujemo da će nas takve obraniti od “mračnih sila” izvanjskoga svijeta koje nam prijete uništenjem.

S obzirom na to da je izvanjski svijet neprijateljski nastrojen organizacije, odnosno mi koji ih stvaramo, uspijevaju preživjeti isključivo radi inteligentnog i lukavog dizajna kojim se štite od destruktivnih prirodnih procesa. Međutim, rijeka ima drugačiji odnos s prirodnim silama. Rijeka ima veliko povjerenje u prirodu jer duboko u sebi zna da će njezina intenzivna žudnja za oceanom na kraju doživjeti ispunjenje. Rijeka nikada neće smetnuti s uma ključnu činjenicu: kada priroda stvori poziv, uvijek na njega odgovara!  

Priroda nam nudi obilje lekcija o redu i poretku te o tome kako ih dostići. Pokazuje nam da se unatoč fluktuacijama i promjenama koje remete planove u svijetu zapravo ništa „pogrešno“ ne događa - svijet je, naime, inherentno savršeno uređen. Priroda kontinuirano stvara nove sustave šireg obuhvata, većih kapaciteta i veće raznolikosti koristeći se pritom fluktuacijama i promjenama koje su suštinski važne u procesu stvaranja novog višeg reda.