Zatvaranje kruga između materije i uma

Intervju s Peterom Sengeom, C. Otto Scharmer Peter M. Senge, profesor na MIT Sloan School of Management, predsjednik SoL-a: The Society for Organizational Learning, autor kapitalnog djela Peta disciplina, osoba koju stručna javnost drži "jednim od petorice najutjecajnijih ljudi u povijesti menadžmenta". 
 

Otto Scharmer, redoviti profesor na MIT Sloan School of Management i izvanredni profesor pri Center for Innovation and Knowledge Reserch u Helsinkiju. Suosnivač je SoL-a i ELIAS-a, programa za razvoj liderstva pri UN Global Compact. Autor je kapitalnog djela Theory-U: Leading from the Emerging Future.
 

Claus Otto Scharmer: Peter, kojim se temama, pitanjima i problemima bavite u znanstvenom i stručnom radu - kao profesor na MIT-u te kao poslovni savjetnik koji surađuje s brojnim tvrtkama i institucijama širom svijeta?


I. Postoji li fenomen koji bismo mogli nazvati "institucionalna mudrost"?

Peter Senge: S obzirom na to da smatram kako se čovjek – ljudsko biće – neuravnoteženo razvijao kroz povijest, oduvijek me posebno zanimala svjesna evolucija ljudskih sustava.

Činjenica je da kao ljudska vrsta danas raspolažemo nevjerojatno moćnom tehnologijom: na planetu na kojem živimo danas možemo nevjerojatno snažno utjecati - bilo da je riječ o makro ili mikro razini. Nuklearnim oružjem u trenutku možemo uništiti cijeli svijet; možemo značajno utjecati na klimu i vremenske (ne)prilike; možemo mijenjati genetsku strukturu stanica živih bića te samu dinamiku evolucije. Shodno tome, ruku pod ruku s tim nevjerojatnim moćima trebala bi dolaziti i mudrost. Međutim, barem koliko je meni poznato, u današnjem modernom svijetu istinske mudrosti ima sve manje - posebice u kontekstu fenomena kolektivne mudrosti. Štoviše, čini se kako društvenim sustavima - koji u formi bezbrojnih institucija prakticiraju i nameću spomenutu moć - više nego ikada prije caruju glupost i nevjerojatna sljepoća.

Stoga zasigurno neću pogriješiti ako današnje društvene sustave u formi institucija koje prožimaju fino tkivo modernog društva nazovem "neinteligentnima". Smatram kako se u tom kontekstu suočavamo s vrlo važnim problemom o kojem se u znanstvenim krugovima te općenito u javnosti premalo razgovara. Navedeni problem metaforički bih usporedio s djetetom koje se igra sa sve opasnijim igračkama, a da se roditelji pritom ne pitaju je li to mlado biće dovoljno zrelo da igračke koristi na pravi način.

Prema tome, oduvijek me zanimalo je li uopće moguće unaprijediti "institucionalnu" odnosno "organizacijsku" inteligenciju, odnosno sposobnost institucija i organizacija da na kolektivnoj razini doista razumiju što se oko njih zbiva, te da ostvare "institucionalnu i organizacijsku mudrost" u slučaju da mudrost definiramo kao "duboko i istinsko razumijevanje svih - pa tako i onih najdugoročnijih - posljedica poduzetih aktivnosti." Iako je riječ o vrlo jednostavnoj definiciji, smatram je konzistentnom s različitim predodžbama o tome što mudrost doista jest. Dakle, ključno pitanje koje iz navedenog proizlazi mogli bismo ovako formulirati: "Jesu li ljudska bića sposobna svjesno njegovati i razvijati mudrost na institucionalnoj razini?"

S obzirom na to da se u današnjemu modernom društvu moć uglavnom ostvaruje i prakticira kroz mrežu raznih institucija, značaj te "institucionalne razine" o kojoj govorim ne može se dovoljno naglasiti. Pritom u tom kontekstu ne mislim na nekog znanstvenika pojedinca koji je sposoban utjecati na strukturu DNA, već na sve moguće resurse koji ga podržavaju u njegovim nastojanjima da utječe na molekularnu strukturu. Dakle, ovdje nije riječ o vama ili o meni – o pojedincima koji svojim automobilima i životnim stilom zagađuju atmosferu ugljičnim dioksidom. Riječ je o cjelokupnoj infrastrukturi proizvodnje i potrošnje, o tzv. multiinstitucionalnim i interinstitucionalnim procesima. Posve je logično da bi znanje, razumijevanje i mudrost trebali postojati na toj institucionalnoj i inter-institucionalnoj razini. Međutim, praksa pokazuje da to nije tako.