Epilog: na putu u novu stvarnost

Zapadnjačka civilizacija koja dominira svijetom trenutačno prolazi kroz kaos. Staro polako, ali sigurno nestaje, a novo se tek nazire... tako mnogi kažu. Ako su u pravu, onda se moramo međusobno povezati na drugačiji način te u tim odnosima moramo podjednako biti istraživači i pronalazači.
 
Naučimo li iskreno poštovati jedni druge u novim ulogama, plodonosno ćemo prolaziti putem kojim trebamo proći. Shvatit ćemo kako niti jedna osoba ili filozofski sustav nemaju rješenje za sva goruća pitanja. Ono što nama doista treba dolazi iz prostora onkraj izoliranih pojedinačnih odgovora. Moramo shvatiti i prihvatiti da nam treba zajedničko propitivanje. Moramo se okrenuti jedni drugima jer ćemo tako najlakše otkriti novi svijet za kojim tragamo. Ne možemo više boraviti u ulozi pasivnog promatrača koji strpljivo čeka da se pravo rješenje samo od sebe pojavi. Svatko od nas trebao bi se spustiti na pristanište i otisnuti se na putovanje. Mora i oceane treba preplaviti istraživačima koji svaki za sebe traga za odgovorima. Treba međusobno dijeliti pronađeno, ali ne u vidu gotovih modela. Jedni od drugih trebamo učiti o tome što je moguće, a što nije, jer nas uspjesi drugih ohrabruju i potiču da nastavimo osobnu potragu za blagom.


Stvarnost je uvijek nova; u konstantnom je nastajanju

U ovom novom svijetu, vi i ja moramo kontinuirano improvizirati dok se krećemo prema naprijed, ne zbog toga što nam nedostaje stručnosti ili vještine nego radi toga što je takva priroda realnosti u kojoj živimo: stalno mijenja oblike i kontekst dok smo u interakciji s njome. Riječju, stvarnost je uvijek nova; u konstantnom je nastajanju. Od nas se očekuje da se pojavimo kao prisutni aktivni sudionici. Ne može se stvoriti bez nas, isto kao što je ne može netko drugi stvoriti za nas. Posvetimo li se iskreno istraživanju i inovacijama, prije ili kasnije shvatit ćemo da ne možemo uspjeti sami. Tragati za novim svijetom zastrašujuće je iskustvo. Živimo u kaotičnim vremenima, podjednako bogatim potencijalima za katastrofe i nove prilike. Kako ćemo ploviti ovim vremenima?


Trebamo jedni druge

Odgovor na prethodno pitanje jednoznačan je i važan: zajedno! Jedni druge itekako trebamo, ali na drugačiji način. Ne možemo se više kriti iza vlastitih granica niti se držati uvjerenja kako možemo uspjeti sami. Jedni druge trebamo kako bismo testirali ideje, dijelili naučeno, razmjenjivali različite perspektive i međusobno pričali priče. Potrebni smo jedni drugima kako bismo dobili oprost kada ne uspijemo, kako bismo zajednički vjerovali u snove te kako bismo imali tuđu nadu izgubimo li putem svoju.

Riječ je o čudnom svijetu koji ne obećava ništa drugo osim toga da će biti još čudniji. Fizičar Niels Bohr jednom je rekao da su velike ideje – jednom kada se konačno pojave - „naizgled čudne, mistične, bizarne i strane... pronalazači ih napola razumiju dok istovremeno svima drugima ostaju potpuno strane. Prema tome, nije li ideja bizarna ne kladite se na nju.“

Prema Bohrovim riječima, „u ovim vremenima trebali bismo naučiti ploviti u društvu bizarnog i stranog, usmjereni prema nevidljivim područjima i vođeni slabom žmirkavom nadom“. Svaki trenutak ovog putovanja traži od nas da se ugodno osjećamo u društvu neizvjesnosti i zahvalno prema kaosu na njegovo ulozi. Svaki moment zahtijeva da ostanemo zajedno.

Nakon svoga rečenog, napisanog i urađenog, ostaje nam veliki blagoslov družbe, suradnje, partnerstva i prijateljstva. Ostaje nam zajednička znatiželja, hrabrost i mudrost. A ostaju nam također život i životnost - njihove ogromne moći stvaranja reda i poretka, samo ako se odlučimo uskladiti s njima. Samo tako ćemo postati još znatiželjniji, hrabriji i mudriji.