Participativna priroda univerzuma
 
Pojam „vlasništva“ (engl. ownership, u kontekstu u kojem ga autorica koristi ne odnosi se na tradicionalno „vlasništvo“ tvrtke ili materijalnih sredstava za proizvodnju već prije na aktivno sudjelovanje u svim aspektima organizacijskog života nakon čega djelatnici postaju odgovorni „vlasnici“ dobrih i loših rezultata koji su posljedica aktivne participacije, op.ur.) opisuje osobnu povezanost s organizacijom, snažnu emociju pripadanja koja inspirira ljude na sudjelovanje.

Danas jako dobro znamo da se najbolji način poticanja „vlasništva“ ogleda u tome da odgovorni za implementaciju samostalno razvijaju planove prema vlastitom nahođenju. Niti jedan lider ili menadžer neće biti uspješan ako podređenima predstavi planove u gotovom obliku. Pritom je najmanje važno u kojoj su mjeri takvi planovi briljantni i korektni – ne uključite li ljude u proces osmišljavanja plana implementacija gotovo sigurno neće funkcionirati.

Upravo nas o tome kvantni fenomen promatranja podučava: prema kvantnoj logici ne treba se očekivati da bilo koji plan ili ideja zaživi ako se ljudima ne pruži mogućnost za osobnu interakciju s njome.

Stvarnost se stvara u procesu promatranja, kroz odluke koje kao promatrači donosimo, o tome što smo odlučili primijetiti. Ne postoji neka druga „neovisna stvarnost“ onkraj navedenih aktivnosti. Prema tome, ne možemo samo tako nagovoriti ljude da prihvate našu verziju stvarnosti jer ona - zbog toga što nisu sudjelovali u njenom stvaranju - njima uistinu nije stvarna. Ljudi mogu istinski doživjeti predložene planove samo ako im je omogućena interakcija s njima, kada evociraju brojne mogućnosti plana u osobnom opservacijskom procesu.
 

Uloga participativnog procesa
 
Razmislite što se događa tijekom sastanka kada želite da se vaš plan prihvati. Čak i onda kada je riječ o gotovo savršenom uratku, okupljanje će se vjerojatno odužiti jer će se plan pomno secirati, kritizirati, podešavati ili odbacivati kako bi se koncu uobičajeno prihvatio – i to najčešće uz neznatne izmjene.

Sudionici sastanka, poput najboljih znanstvenika, imaju potrebu detaljno promotriti plan, preispitati njegova ograničenja, pregledati sadržaj i poigrati se s njegovim potencijalima kako bi svaki pojedinačno - u činu promatranja - evocirao vlastitu inačicu ideje. Nakon faze neslaganja koja često uznemirava, seciranje polako jenjava, a sudionici se počinju vraćati osnovnom sadržaju ispunjeni novom energijom i predanošću. Na koncu se svi zajedno pitamo zašto uvijek iznova trpimo prolazeći kroz iste procese - osobito stoga što konačna verzija nevjerojatno nalikuje prvobitnoj.

Međutim, taj prolazak kroz proces participacije neobično je važan radi toga što on na neki način „oživljava“ planove u osobnoj realnosti sudionika. Tek tada mu se ljudi mogu posvetiti jer je tek tada za njih živ i stvaran.