Zbog svega navedenog, oduvijek su me intrigrala upravo ova pitanja o kojima sam pisao u knjizi Peta disciplina. Svijet biznisa - sam po sebi - nikada me nije previše zanimao; prije bih mogao kazati da mi je poslužio kao svojevrsna domena za učenje i eksperimentiranje o kolektivnom znanju i kolektivnoj mudrosti koje bi nam trebalo služiti u svojstvu alata za istinske promjene. Problemska hipoteza mogla bi se ovako postaviti: "S obzirom na to da hitno moramo reducirati emisiju ugljičnog dioksida, hitno moramo okupiti sve predstavnike svjetske transportne industrije kako bi se osmislio novi način transporta ljudi i roba od točke A do točke B".

Nažalost, u navedenom pristupu ne vidim niti najmanju mogućnost za istinsku promjenu jer on najvjerojatnije neće polučiti nikakve rezultate. Moramo osmisliti nešto drugo, nešto složeno i izazovno, a to "nešto" zasigurno dolazi van granica trenutačno raspoloživih pristupa i metoda. To "nešto" istovremeno se koristi dinamičkom, bihevioralnom i institucionalnom kompleksnošću pokretačkih sila koje određuju prilike u današnjem svijetu.

Dakle, osobno me intrigira stvaranje prostora, klime i uvjeta za dostizanje opisane vrste spoznaje. Pritom treba kazati kako sam najznačajnija iskustva dobio upravo kroz educiranje, odnosno podučavanje drugih osoba. Bezbroj puta iskusio sam kako je doista moguće stvoriti prostor u kojem će ljudi osvijestiti pravu prirodu vlastitoga bića, okolinu i druge ljude u toj okolini, te spoznati što zapravo znači "biti živ" i "biti otvoren" prema velikoj misteriji života kojeg živimo. Bezbroj puta svjedočio sam nevjerojatnoj revitalizaciji utemeljenoj na takvim iskustvima.


Cijeli tekst pročitajte u qLifeu...