Naizgled jednostavno

Nasrudin, sufijski mistik iz 13. stoljeća, poznati je junak turskih narodnih priča. Njegove parabole redovito su kombinirale mudrost i duhovitost, logiku i nelogičnost, površnost i duboke uvide. U jednoj takvoj priči Nasrudin je bio ozloglašeni krijumčar koji je granicu redovito prelazio u povorci magaraca bisaga natovarenih slamom. Carinici su ga svaki put pažljivo pregledavali kako bi pronašli krijumčarenu robu zaslužnu za njegovo ogromno bogatstvo. Iako su znali čime se bavi, nikako nisu uspijevali uhvatiti ga na djelu. Godine su prolazile. Nakon dugo vremena, Nasrudin se povukao iz posla. Jednoga dana u lokalnom kafiću susreo je umirovljenog načelnika carine koji ga je konačno upitao: 
"Nasrudine, sada kada smo ostarjeli, kada smo završili radni vijek te jedan drugome više ne predstavljamo prijetnju, kaži mi čime si se svih tih godina bavio? Kojom robom si se bavio? Kako si ju prenosio?“ 
Nasrudin mu je rado odgovorio: "Magarcima. Krijumčario sam magarce. U koloni magaraca. Svu pažnju usmjerili biste na njihove bisage, a pritom nitko ne bi pomislio da možda njih krijumčarim. Tako sam vidljivo pretvorio u nevidljivo“. 
„Nevidljivo“...unatoč tome što je itekako vidljivo. Priče koje slijede u nastavku pokazat će kako tzv. „pozitivni devijanti“ često "ne znaju da znaju" (najčešće uopće nisu svjesni činjenice da rade nešto neobično ili vrijedno pažnje). Suživot dijele s ostalim članovima zajednice, i to u posve istim uvjetima i okolnostima. Međutim, nešto ipak čine drugačije od drugih te po tome postaju iznimka. Dok se drugi bore s problemima, oni uspijevaju upravo radi toga što na neki specifičan način drugačije funkcioniraju. 

Drugi važni aspekt PD procesa - koji često ostaje neprimijećen - odnosi se na poticanje latentne sposobnosti zajednice da se samoorganizira i osloni na vlastitu mudrost, te da odbaci fatalističko „tu se ništa ne može popraviti“ sagledavanje kompleksnih problema. Štoviše, jednom kada zajednica samostalno otkrije i iskoristi rješenja - temeljem vlastite mudrosti i raspoloživih resursa - prirodno počinje nadilaziti okvire početnog problema i stvarati poluge koje zajednici omogućuju da preuzme kontrolu nad vlastitom sudbinom te da se uspješnije nosi s budućim izazovima. 

U pragmatičnom mozambičkom plemenu Mocua poznata je izreka "ako vam štap nije na dohvat ruke teško ćete ubiti zmiju." U PD procesu individualni „pozitivni devijanti“ zapravo su metaforički „štap nadohvat ruke“ - lako dostupan „instrument“ kojim se mogu koristiti svi članovi zajednice. Prema tome, potreba za izvanjskim ekspertima i nametanjem gotovih rješenja „najbolje prakse“ koja „funkcionira negdje drugdje, ali ne i ovdje kod nas“ ovime posve otpada. PD pristup također odbacuje potrebu duboke analize sustava i pokretanja opsežnih aktivnosti koje traže intenzivno korištenje resursa kako bi se otkrili pravi uzroci problema. PD pristup poručuje: „Sve što vam treba jest to da otkrijete najbliži štap 'na dohvatu ruke' te ga potom iskoristite“. 


Kompliciraniji nego što izgleda

PD proces naizgled je vrlo jednostavan: potrebno je „samo“ identificirati pozitivne devijante, otkriti što čine drugačije od drugih i kako to čine te na koncu novu praksu proširiti u zajednici. Poprilično jednostavno, zar ne? Jednom kada se otkrije pobjednička ideja koja rješava problem, zdrav razum pobrinut će se za ostalo. Nije li tako? Nije. Upravo se u tome krije „kvaka“. 

U svojim radovima harvardski profesor Ronald Heifetz umnogome je doprinio razumijevanju liderstva i vođenju promjena, a njegov doprinos posebno je važan za razumijevanje i uspješnu implementaciju PD-a. Heifetzove inovativne spoznaje, naime, naglašavaju veliku razliku između formalnog i neformalnog autoriteta s jedne te istinskog liderstva s druge strane. Kao što ćemo kasnije vidjeti, istinski lideri mogu biti osobe bez ikakva formalnog autoriteta. Osim toga profesor Heifetz zaslužan je za osvještavanje distinkcije između “tehničkih” i “adaptivnih” aktivnosti lidera. Prema njegovu mišljenju adaptivni problemi ugrađeni su u društvenu kompleksnost, zahtijevaju promjenu navika i ponašanja te vrlo često obiluju nenamjeravanim posljedicama dok se tehnički problemi (primjerice, borba s virusom dječje paralize) mogu riješiti tehničkim rješenjima (cjepivo Salk), a da se pritom ne mora narušavati temeljna društvena struktura, kulturne norme ili uobičajeno ponašanje.

PD proces odlično je sredstvo za suočavanje s adaptivnim izazovima ako se koristi na pravi način. Naime, sve nâs instinktivno privlače "tehnikalije" – odgovori na pitanje "što" (što čini „pozitivne devijante“ uspješnima, odnosno kojim se specifičnim praksama i alatima koriste?) Međutim, pronaći odgovore na navedena pitanja lakši je i manje obiman dio posla – konkretnije, riječ je o otprilike 20 posto posla. U kontekstu PD pristupa mnogo je važnije odgovoriti na pitanje "kako" (na koji način) će se zajednica upustiti u specifična nastojanja radi sveopće mobilizacije, prevladavanja rezignacije i fatalizma, otkrivanja vlastite latentne mudrosti te na koncu implementacije te mudrosti u praksi. Ovu rečenicu treba više puta ponoviti: zajednica mora sama doći do otkrića! Vrlo je bitno da zajednica sama definira na koji način će se promjene širiti implementacijom drugačije prakse i novog ponašanja – umjesto klasičnim pravilima, objašnjenjima ili bilo kojim drugim izvana nametnutim pristupima.
  
Konfiguracija pristupa odlučujuća je za konačni uspjeh PD procesa. "Vođa" se potiho mora uklopiti u krajolik prilagođavajući se pritom prirodnim obrisima društvene topografije u okviru koje se putovanje događa. Izabrani put potom stvara kontekst za otkrića te za promjenu stavova i ponašanja. Tko god je ikad isprobao PD proces vjerojatno će reći: „Nismo vjerovali... neočekivana rješenja iznenada su počela izranjati iz društvenog sustava!“