Neuhranjenost djece u Vijetnamu

Jerry Sternin, Monique Sternin Jerry Sternin (1938. – 2008.), „otac“ PD pristupa, direktor The Positive Deviance Initiative, vodeći svjetski stručnjak za primjenu PD pristupa na konkretne probleme u praksi.  

Monique Sternin, suosnivačica PD pristupa i The Positive Deviance Initiative, profesorica na Tufts University Friedman School of Nutrition Science and Policy. 

Kineski znak za riječ „kriza“ sastoji se od dvaju ideograma: najbliži prijevod za prvi je "neposredna opasnost" dok drugi označava nove mogućnosti koje izranjaju u sjeni trenutačne neizvjesnosti. Ništa ne može bolje opisati okolnosti u kojima su se Jerry i Monique našli po dolasku u Vijetnam. O njihovu vijetnamskom iskustvu saznajte više u nastavku teksta. 

Tijekom rata s SAD-om, Vijetnam je od saveznika uvozio rižu po subvencioniranim cijenama čime su se donekle ublažavali poremećaji opskrbe osnovnim namirnicama izazvani ratnim okolnostima i niskom produktivnošću zadružnih farmi. Nakon rata, zbog graničnog spora s Kinom i problema sovjetske ekonomije, izdašni izvori pomoći naglo su presahnuli. Krajem osamdesetih, uredbom vlade zadružne farme privatizirane su te je svakoj obitelj dodijeljena mala parcela zemlje što je potom dovelo do još većih poremećaja u proizvodnji žitarica. Pod pritiskom uvođenja privatizacije, zdravstveni sustav također je kolabirao. U 1990. godini 65 posto vijetnamske djece mlađe od pet godina bilo je pothranjeno.

U kontekstu sveukupnih političkih odnosa, američka nevladina organizacija Save the Children (SC) primila je 1990. godine neuobičajenu molbu i poziv da izradi program koji bi siromašnim vijetnamskim selima pomogao riješiti ozbiljan problem neuhranjenosti djece. Još je čudnije to što je poziv upućen u jeku trgovinskog embarga SAD-a Vijetnamu, kada je Zapad putem ekonomskih sankcija nastojalo provesti Pariški mirovni sporazum.

Stoga su me čelni ljudi organizacije Save the Children upitali bih li mjesto direktora SC programa na Filipinima zamijenio onim u Vijetnamu te bih li tamo pokrenuo projekt za suočavanje s ozbiljnim i zahtjevnim problemom. Iako je izazov doista bio težak (ili možda baš zbog toga!), objeručke sam ga prihvatio. U prosincu 1990. godine supruga Monique, sin Sam (koji je tada napunio deset godina) i ja odletjeli smo u Hanoi kako bismo postali trinaesti, četrnaesti i petnaesti Amerikanac s boravištem u tom gradu.

Vijetnamska vlada znala je da mora nešto poduzeti po pitanju neuhranjenosti djece. Iako su, naime, tradicionalni programi lokalnih i međunarodnih humanitarnih agencija pružali privremenu pomoć, problem je bio u njihovoj dugoročnoj ekonomskoj neodrživosti. Iako bi tijekom razdoblja implementacije uvijek bio postignut značajan napredak u smislu uhranjenosti djece, kada bi pomoć prestala pristizati sve bi se brzo vratilo na staro: bez dodatnih izvora hrane djeca bi opet izgubila na težini. 

Otkriti zašto je lokalna proizvodnja hrane propadala nije teško: seljaci su se vremenom pretvorili u pasivne korisnike humanitarne pomoći; nitko ih nije hrabrio niti od njih tražio da promijene metodologiju i tehnologiju poljoprivredne proizvodnje koja je uzrokovala nestašicu hrane kao što ih nitko nije potaknuo da uvide na koji način takva praksa doprinosi problemu pothranjenosti djece. Dodatni nutritivni sadržaji koji su obogaćivali oskudnu prehranu stizali su samo za vrijeme trajanja programa humanitarne pomoći; kada bi vanjski izvori presušili, glad se vraćala, a žrtve su najčešće bila malodobna djeca koja se nisu primjereno hranila u važnoj dobi za sveukupni rast i razvoj. 

Tradicionalni programi prehrane vodili su se idejom da je najvažnije osigurati dovoljno hrane kako bi se spriječila glad, s time da se malo pažnje posvećivalo načinu ishrane, boljoj skrbi za djecu te unaprjeđenju higijenskih i zdravstvenih navika. Jednostavno rečeno, „došli bi, nahranili bi ih, te bi potom otišli“, a da se u Vijetnamu ništa značajno na koncu ne bi dogodilo. 
 
Ogromni izazovi s kojima smo se suočili - brzo sam to shvatio - nisu bili povezani samo s fizičkim i programskim nego i s političkim aspektima. Naime, mnogi dužnosnici vijetnamske političke scene nisu bili sretni što se američka nevladina organizacija Save the Children pojavila u Vijetnamu, u trenutku kada je američka vlada toj zemlji nametnula ekonomski embargo. Dubina njihove negativnosti jasno se iskazala kada sam tjedan dana po dolasku pozvan u Ministarstvo vanjskih poslova na razgovor. Gospodin Nhu, visoki vladin dužnosnik, primio me u svom spartanskom uredu i ponudio stolicu smještenu pokraj njegova stola. Potom mi je jasno dao do znanja kako je on osobno podržao Save the Children odigravši ključnu ulogu u pozivanju našeg NGO-a u Vijetnam. Pa ipak, nakon kratkog perioda površnih ljubaznosti, Nhu je brzo prešao na stvar: "Gospodine Sternin, mnogo dužnosnika ne želi vas u ovoj zemlji", upozorio je. "Dajem vam šest mjeseci da pokažete rezultate. U protivnom, bojim se da vam moje ministarstvo neće moći produžiti vizu."


Cijeli tekst pročitajte u qLifeu...