"Što" i "kako" 

Bolivijske visoravni Altiplano uzdižu se na nadmorskoj visini od oko 1.600 m tvoreći visoki prazni plato osiromašenog i isprženog tla. Djeca indijanske zajednice Ketchua koja živi na ovoj visoravni u stručnoj javnosti poznata su po tome što iz nekog razloga pate od sindroma poremećaja rasta (djeca ne dostižu normalnu visinu za određenu promatranu dob). S obzirom na to da brojne metode nisu uspjele otkriti uzroke ove pošasti, grupa ljudi pokrenula je inicijativu da se zajednici pokuša pomoći primjenom PD pristupa pa je stanovnicima visoravni upućen poziv za sudjelovanje na PD radionicama. Kao i uvijek, početna ideja bila je jednostavna: mobilizirati pripadnike Ketchua zajednice kako bi samostalno otkrili uzroke i implementirali rješenja kojima bi se trajno riješili problemi rasta djece i to tako da se prvotno identificiraju slučajevi normalnog razvoja te da se potom otkrije što se u „devijantnim“ obiteljima radi drugačije nego u ostatku zajednice. 

Odmah na početku stručnjaci nevladinih organizacija uključenih u projekt jasno su naglasili: PD proces neće otkriti bitne diskrepancije u prehrani djece. Zdravstveni eksperti i nutricionisti, naime, pažljivo su proučavali prehranu stanovnika te su vremenom zaključili: u promatranoj grupi (Ketchua plemenu) djeca se hrane istim namirnicama. Dakle, prema mišljenju stručnjaka eventualne devijacije nisu se krile u toj domeni njihova života. U skladu s time, te u interesu svrsishodnosti projekta, stručnjaci su savjetovali da se pažnja procesa usmjeri na druge čimbenike kao što su tjelesna aktivnost, higijena ili nešto treće. 

U tom duhu započeo je PD proces koji je mobilizirao seljane u njihovim nastojanjima da otkriju zašto su neka djeca u siromašnim Ketchua obiteljima izbjegla poremećaj rasta i dosegla normalnu visinu.
U potrazi za mogućim PD rješenjima, istraživači su prvo obilazili domove obitelji djece koja nisu zaostajala u rastu. Boravak u obiteljima provodio se u vrijeme obroka te se promatralo na koji način se djeca hrane te kojim se namirnicama hrane. Kao što se i očekivalo, primijećeno je da svako kućanstvo priprema ista jela i to u istim crnim kotlićima obješenima nad jednostavnim ognjištima od opeke. Na pitanje što stavljaju u lonac domaćini bi identično odgovorili: spremali su juhu od pet ili šest mrkvi, osam do deset krumpira, četvrt kilograma sušene ribe i zelenog lisnatog povrća iz lokalnih vrtova. Tako spremljeno varivo u suštini je bio glavni obrok kojeg su dijelili svi članovi obitelji.

Promatrači su zatim pratili na koji način majke poslužuju svoju djecu. Činilo se kako i u tom smislu svi rade isto: koristile su veliku kutlaču kojom bi zagrabile juhu iz lonca te bi potom svakom djetetu ulile istu količinu variva u limenu šalicu standardne veličine. Tako se potvrdila prethodno iznesena teza "stručnjaka": “Svi jedu istu hranu, a svako dijete dobiva istu količinu."

U bolivijskoj PD skupini našla se i jedna rođakinja pripadnika zajednice Ketchua koja inače živi u La Pazu. Zbog života u velikom gradu nije bila tako duboko povezana sa zajednicom pa zbog toga nije bila programirana da automatski "vidi" sve ono što su drugi "znali" pa joj je to pomoglo da nakon desetak dana pažljivog motrenja uoči značajnu devijaciju u obitelji djece normalnog razvoja: iako su lonac, metoda kuhanja i sadržaj juhe bili identični, majka je drugačije posluživala juhu. Umjesto da kutlačom zagrabe juhu s vrha (ili sredine) kotlića (uobičajena praksa), majke djece normalne visine očito su namjerno zahvaćale sadržaj s dna lonca kako bi u dječju zdjelicu nagrabile gusti sadržaj prepun krutih tvari: mrkve, krumpira i ribe. Nakon što je devijacija primijećena, u razgovorima sa starosjediocima postupno smo spoznali kako je tradicija nalagala da se sastojci s dna kotlića poslužuju odraslima kako bi imali dovoljno energije za rad. S obzirom na to da se od davnina tako postupalo, nitko od seljana nije propitivao drevnu mudrost pa stoga uopće nisu bili svjesni činjenice da time ugrožavaju normalni rast i razvoj djece. 

Probuđeni otkrićem novog elementa u poznatom okruženju, članovi PD tima „resetirali su prijemnike“ kako bi preciznije sagledali sadržaje koje su promatrali. Nakon posjete ostalim PD obiteljima lokalni lideri, majke, bake i osoblje fondacije Save the Children jednoglasno se složilo s viđenim: 
- sve PD obitelji hrane djecu istim namirnicama, 
- varivo od vode, mrkve, krumpira, ribe i zelenja spremaju na isti način (što),
- devijacija se odnosila na aspekt kako (skupljanje krute hrane s dna kotlića). 

Uobičajeno ponašanje vodilo se naslijeđenim uvjerenjem da se samo odrasli trebaju hraniti krutim sastojcima hrane, a potjecalo je iz drevne tradiciju koja je određivala zašto i kako: samo oni koji svakodnevno obavljaju teške poslove imali su pravo na dodatne proteine, šećere i ugljikohidrate. Upravo je ta razlika presudno utjecala na razvoj djece. 

Međutim, navedenim otkrićem problem ni izdaleka nije bio riješen. S obzirom na to da je riječ o bihevioralnoj navici koja je proizlazila iz tradicionalne kulture, promjena se nije mogla tek tako dogoditi. Nakon što su potvrdili tragične posljedice običaja i načina hranjenja djece, članovi PD tima osmislili su poseban program obuke roditelja koji je uključivao posjete PD majkama kako bi se iz prve ruke pratilo na koji način poslužuju djecu. Tako su roditelji učili na licu mjesta - osvjedočeni da djeca PD majki nisu zaostala u rastu. Dijaloške radionice članova PD tima s roditeljima koje su potom uslijedile snažno su utjecale na promjenu njihovih tvrdokornih stavova i ponašanja. Krute namirnice s dna kotlića iznenada su se pretvorile u zajednički obiteljski resurs.