Nevidljive barijere

Najveće probleme u primjeni PD pristupa ne stvaraju članovi zajednice nego brojni izvanjski "stručnjaci", nadređeni ili neki treći autoriteti koji zapravo žele pomoći. Razlog tome trebali bismo tražiti u duboko ukorijenjenom stajalištu moderne civilizacije kako oni na vrhu hijerarhije uvijek znaju više od onih na nižim pozicijama, te u duboko ukorijenjenom vjerovanju da se promjene najučinkovitije implementiraju kada se „guraju“ „odozgo prema dolje“ (top-down) ili „izvana prema unutra“ (outside-in). Riječ je, dakako, o standardnom tradicionalnom modelu uvođenja promjena rasprostranjenom u cijelom svijetu kojeg većina lidera i menadžera koristi. Postupak ide uglavnom ovako: lideri, menadžeri i konzultanti na početku procesa nastoje identificirati raskorake između postojećeg i željenog stanja da bi potom osmislili najpogodnija „rješenja“ kojima će smanjiti jaz između postojećeg i željenog stanja čime podržavaju premisu i ovisnost o djelovanju „odozgo prema dolje“. Čak i onda kada je riječ o dobrim namjerama opisani pristup vrlo često je neučinkovit zbog toga što sustavno zanemaruje „ogromnog slona u sobi“ - društvenu kompleksnost u kojoj se promjena događa. 

Ukratko rečeno, standardni tradicionalni model podrazumijeva uvođenje promjena „odozgo prema dolje“, a zasniva se na sljedećim uvjerenjima:
1. znanje je uvijek koncentrirano na vrhu ili barem vrlo blizu vrha,
2. promjene su najučinkovitije kada se proces implementacije čvrsto kontrolira, 
3. širenje novog odvija se kaskadno slijeđenjem hijerarhijske ljestvice. 

Tradicionalni standardni model upravljanja promjenama obilježen je nekom vrstom „uvjetovanog refleksa“ jer teži očuvanju postojećih struktura moći i autoriteta pa stoga olako odbacuje procese i pristupe poput PD-a smatrajući ih "presporim", "problematičnim", "nepotrebno direktnim“ i „kompleksnim". Polazi od postavke da su ljudi racionalni, da su društveni sustavi sami po sebi prilagodljivi te da je ljudima dovoljno “ponuditi rješenja koja će oni prihvatiti i implementirati“. Mogućnosti uključivanja zajednice u proces samopropitivanja i samootkrivanja, prepuštanja članovima zajednice na volju hoće li se uključiti u proces ili neće kao i oslanjanje na konkretnu praksu (umjesto na specijalističko znanje ili informacije) za diseminaciju novih mogućnosti, u tradicionalnom standardnom modelu uvelike se obezvrjeđuju i etiketiraju kao "neučinkovite". Pogrešno! Navedeni pristupi redom su nevjerojatno učinkoviti.