Razvojem senzibiliteta i doživljaja počinje nastajati percepcija zajedničkog smisla. U okvirima te nove percepcije ljudi počinju razumijevati da se u stvari ne suprotstavljaju jedni drugima. Povećano povjerenje među članovima grupe - kao i povjerenje u sam proces - vode ka slobodnom izražavanju misli i osjećaja koji obično ostaju sakriveni. Konsenzus se ne nameće a konflikt se ne izbjegava. Pojedinac ili podgrupa nikada ne dolaze u poziciju dominacije zato što se svaka pojedina tema, pa tako i problem dominacije ili podložnosti, uvijek prihvaćaju za razmatranje.

Sudionici ubrzo uviđaju da su uključeni u neprekidno promjenjivi i stalno razvijajući "prostor zajedničkog smisla". Stvara se zajednička svijest koja zatim omogućava dostizanje nove razine kreativnosti i uvida koje nije dostupno kroz tradicionalne interakcije. Tako se otkriva novi aspekt dijaloga kojeg Patrik de Mare naziva "koinonia", riječ koju bi mogli pojasniti kao "impersonalno članstvo" i koje se koristilo u opisivanje ranog oblika Atenske demokracije u kojoj su se svi slobodni muškarci sastajali kako bi donosili odluke vezane za upravljanje gradom.

Kako druženje u stvari predstavlja iskustvo, ono polagano postaje prioritet u odnosu na sadržaj konverzacije. To je veoma važan trenutak u procesu dijaloga, trenutak povećane koherentnosti kada grupa postaje sposobna nadići vlastite percipirane granice i ograničenja i ući u nova područja spoznaje. No, to je također i trenutak kada se grupa može opustiti, zadovoljna dostignutim uzvišenim iskustvom. U tom trenutku dijalog se često poistovjećuje s nekim oblicima psihoterapije.

Sudionici tada obično pokušavaju zadržati grupu na okupu radi očuvanja ugodnog osjećaja sigurnosti i pripadnosti koje prati to iskustvo. Sličan opisanom je osjećaj zajednice koji se često dostiže na grupnim terapijama ili radionicama team buildinga i koji se koristi kao dokaz uspješnosti korištene metodologije.

Onkraj takve točke u procesu nalazi se daleko značajnija i suptilnija sfera kreativnosti, inteligencije i razumijevanja koja se može dostići jedino ustrajnim inzistiranjem na procesu preispitivanja i shodno tome, riskiranjem da se iznova uđe u kaotični prostor neizvjesnosti.