Sve su one usmjerene prema dostizanju važnih, uzvišenih ciljeva kao što su dugoročna konkurentnost ili promjena svjetonazora. Sve one pretpostavljaju efikasnu i kreativnu komunikaciju na pojedinačnoj razini. Pa ipak, te nam koncepcije rijetko kada pružaju sadržajne alate i metode za razvijanje kreativnosti nekog tima. Jedna od najtemeljitijih je svakako Sengeova disciplina "timskog učenja" (koje se temelji na timskom dijalogu) u koncepciji učeće organizacije. Cilj je ovog teksta proširiti i produbiti Sengeov timski dijalog.

Dijalog o kojem Senge piše ovisan je o karakteristikama pojedinca: njegovoj odvažnosti i sposobnosti da intuitivne uvide i maštanja dijeli s drugima bez neke posebne potrebe za impresioniranjem slušatelja. Bitni element timskog procesa koji podržava suspenziju sudova je kvaliteta "slušanja duhom" drugih članova tima pojedinačno, ili još važnije, kolektivno.

Iako nam Sengeov pristup nudi općeniti uvid i korisne smjernice, manjkav je u osiguranju alata i vještina za dostizanje i podržavanje dijaloga. Metodom koju opisujem u ovom tekstu želim dokazati i pokazati važnost vještine slušanja uz posebni naglasak na vještinu kolektivnog slušanja.


Doprinos drugih disciplina nesebičnom receptivnom slušanju

Pristup o kojem govorim u ovom članku razvijen je iz četiri discipline koje sam koristio posljednjih godina. To su:
1. psihoterapija Carla Rogersa,
2. participativno-opservacijska uloga etnografskih radnika,
3. fenomenološka opservacija (Husserl i Heidegger),
4. nadosobna objektivnost u duhovnoj znanosti Rudolpha Steinera.